Raspadom u okolišu svi se plastični materijali pretvaraju u mikroplastiku te u još sitniju nanoplastiku. Ti mali, često nevidljivi komadići mikroplastike lebde u zraku, plutaju po vodi, ulaze u hranidbeni lanac… Priroda je nepovratno impregnirana mikroplastikom.
S obzirom na masovnu proizvodnju, pretjeranu uporabu i nepotrebno bacanje plastike, onečišćenje okoliša i izloženost ljudi mikroplastici postalo je lako mjerljivo. Tako su nedavno kanadski znanstvenici sa sveučilišta u Viktoriji među prvima odredili količinu mikroplastike koju ljudi svakodnevno jedu i udišu (Environmental Science & Technology, 5. lipnja 2019.). Koristeći se podatcima o prisutnosti mikroplastike u morskoj hrani, šećeru, soli, medu, alkoholu, vodi i zraku, izračunali su koliko se mikroplastičnih čestica nalazi na prosječnom dnevnom meniju čovjeka. Tako su došli do brojke od 330 mikroplastičnih čestica koje svakoga dana ulaze u probavni sustav čovjeka. Štoviše, ta je brojka gotovo dvostruko veća za one koji piju vodu ili sokove iz plastičnih boca.
Ukupan broj plastičnih filamenata, vlakana, granula i pahuljica, kojemu su kroz jednu godinu izloženi ljudi, iznosi više od 200 tisuća. Ili, kako slikovito tumače australski znanstvenici sa sveučilišta u New Castleu: »svakoga tjedna čovjek pojede pet grama plastike, što odgovara masi jedne plastične kreditne kartice«.
Plastična ambalaža, posebno PET-boce, najvažniji su izvor mikroplastike. Stoga flaširana voda ima najveći doprinos u ukupnom broju mikroplastičnih čestica koje ulaze u organizam. Dok je u jednom kubnom metru zraka raspršeno desetak plastičnih mikročestica, u litri vode iz plastične boce otopljene su 94 čestice. U istom volumenu obične vode »iz pipe« ili iz staklene boce ima 22 puta manje plastike.
Štetni učinci mikroplastike na zdravlje ljudi nisu dovoljno poznati. Zna se da su sitna plastična vlakna dobri nosači štetnih tvari koje tako, uz asistenciju plastike, mogu ulaziti u ljudsko tijelo. Osim toga, svaki plastični materijal sadrži u svojoj strukturi stotine drugih kemikalija, poput ftalatnih omekšivača, azobojila, antioksidansa ili metalnih katalizatora, koji se otpuštaju u tkiva i organe. Mikroplastične čestice razlikuju se prema svojem obliku, veličini, topljivosti i aktivnoj površini, zbog čega nije lako definirati njihov toksični profil. U svakom slučaju, čovjek je svakodnevno izložen djelovanju mikroplastike pa ne iznenađuju rezultati studija u kojima se povezuje gutanje mikroplastike s oksidativnim stresom, probavnim poremećajima ili pojavom tumorskih oboljenja (Water Research 2018, 139, 208).
Prikazana znanstvena procjena izloženosti ljudi mikroplastičnim česticama vrlo je konzervativna. To znači da su stvarne količine plastike koju ljudi konzumiraju mnogo veće. Naime, u izračun nije bila uključena hrana poput peradi, govedine, mlijeka ili povrća, iz jednostavnoga razloga što podatci o plastičnoj »dekoraciji« tih prehrambenih proizvoda – ne postoje. Drugim riječima, tek je svaki sedmi zalogaj (oko 15 posto dnevnoga menija) uračunat u toj studiji.
Život bez plastike više nije moguć. Izvršena je sustavna plastifikacija odjeće, kozmetike, posuđa, namještaja, ambalaže, stolarije… Osim estetskoga nasilja nad svakodnevnicom, plastika je postala ekološki i zdravstveni problem. Plastika je temeljni materijal kulture rasipanja i komocije koju potiče lijenost. Dok je vidljivu plastiku, doduše, moguće ukloniti iz okoliša, usitnjeni oblik sintetskih polimera, mikroplastika i nanoplastika, postali su sastavni dio prirode i ljudske prehrane.
