Danas sam učinio silno hrabro djelo. »Duvnjakovskim« refleksom oteo sam mobitel iz ruku unuka, petaša Dalibora. Po meni ne bi ga u rukama još ni imao, bar do male mature, ali roditelji mu s time žure pa žure… »Da ga čuju«, »da znaju gdje je«, kao da ja i bez mobitela nisam uvijek znao gdje su oni bili. Otevši mobitel, ponudio sam mu »igru s djedom«, nakon što je otprve odbio da mu pročitam jednu zgodnu priču. Pa smo igrali »Uno«, ravno jedno i pol dijeljenje, dok nije shvatio da mu nisam dorastao u toj »tulavoj« kartaškoj igri s pravilima nalik na suvremeno zakonodavstvo koje dopušta sve. Onda smo pokušali igrati »Scrabble« (to vam je, dragi vršnjaci bez unučadi, ono slaganje slova u riječi), ali počeo se dečko nervirati i prekinuo igru nakon samo tri minute zato što nije poznavao gotovo ni jednu riječ od onih koje sam s lakoćom slagao. Usput je ionako sve vrijeme jednim okom pogledavao na televizor, premda je program bio uobičajeno nepodnošljiv, kao »radio sa slikom«… Konačno, odlučio sam s unukom »noriti« pa smo po dnevnom boravku počeli napucavati loptu! Istina spužvastu, ali kad se igra »na dva mala«, velika je opasnost, bar od ženice mi Jelice! Ta je zabava potrajala najdulje, možda bi i dulje da se nisam zadihao i isplazio jezik poput tužnoga baseta, jedinoga psa koji je sporiji i od moga »hodometa«. Kad je vidio da lipšem, unuk se opet dohvatio mobitela pa – zadubljen u sve što je propustio vidjeti u nepunih pola sata – zaboravio da postojim i zombijevski se išetao gladeći tipke valjda već anatomski mutiranim papučicama palčeva…
A ja? Nakon izgubljena rata u »borbi za unuka«, riskirajući vrtoglavicu, prevrnuo sam se na trosjedu, prizivajući u sjećanje »plemenitu dosadu«. Ono, kad naglavce obješen visiš na novom kauču, još prekrivenom zaštitnom pokrivkom, pa po stropu okom »hvataš kuglicu«, mutnjikav odraz svoga nesavršenog pogleda (valjda tog astigmatizma koji mi se – hvala nebesima – ukazao kao razlog za ograničenu vojnu sposobnost u onoj agresorskoj armiji)… Pa tako visiš i visiš, buljiš u plafon, dok vani pada kiša, a na jedina dva TV programa ništa… Nikakvih drugih strujnih »zabavljala« po kući nemaš, raspored u hladnjaku već predobro znaš… Morali su tada i veći fakini od mene »pokleknuti«, posegnuti za knjigom. A njih je bilo u svakoj kući, jer nije vrhunski dizajn bio imati laboratorijski ogoljele zidove stana. Pa sam tako počeo čitati. Od dosade. To je, to je ono što nedostaje današnjoj djeci! Izloženi su bezbrojnim vizualnim »napadima« na oči i mozak! Ekran do ekrana, igra do igrice, aplikacije, komunikacije… Sve je do kraja »našpanano«, samo da im nikad ne bi bilo dosadno! »Žmiče« im se mozak i duša, kao da bi se najradije cijelo djetinjstvo preskočilo. To, to je to! Nedostaje im plemenita dosada! Kao »udaren« tom spoznajom, nenadano skliznuh s trosjeda na vrh čelenke. Evo me sad previjena u krevetu. S mobitelom. Knjiga mi preteška za držanje.
