Zdravlje je sastavni dio našega života. No kao vlastito neprocjenjivo dobro, često ga ostavljamo po strani, ne mareći previše za »sitnice« koje na njega utječu. Luksuzi modernoga načina života, koliko god da olakšavaju naše trenutačne zadaće i potrebe, ne utječu nužno pozitivno na naše zdravlje. Zato u ovom broju rubrike »Mladi mladima« s vama želimo razmišljati baš o zdravlju, a povod je Dan medicinskih sestara. One su njegovateljice našega zdravlja, a ujedno i poveznica i podsjetnik na to da i mi moramo biti njegovatelji samih sebe. Već dugi niz godina 12. svibanja slavi se njihov dan, na rođendan Florence Nightingale koja je postavila temelje modernoga sestrinstva. Mi vam u ovom broju donosimo teme o zdravim navikama, o obrascima ponašanja i o tome kako načini naših ustaljenih ponašanja – manjak kretanja, nezdrav način prehrane i slično – utječu na naše zdravlje. No pišemo vam i o onim samozatajnim, poniznim ljudima koji njeguju druge bez nagrada i priznanja, kao što su roditelji i osobe sa statusom njegovatelja koji obavljaju lavovski posao u vrlo teškim uvjetima. Tema zdravlja i ozdravljanja bolesnih važna je i u Svetom pismu, pa vam pišemo i o tome kako je Isus liječio bolesne, te o odnosu božanskoga i bolesti. U Svetom pismu potražili smo i smjernice kako se nositi s našim »češćim« oboljenjima, odnosno s onim duševnim bolestima koje pogađaju sve više mladih. Za kraj, pišemo vam i o čudesnim ozdravljenjima i pitamo se s vama: po čemu su i jesu li ona stvarno čudesna?
Mnogi znaju kako je teško živjeti s nekom fizičkom boli, bila to neka teža bolest ili nešto kratkotrajno. Ipak, mnogo više nas zna kako je to živjeti s nekom emocionalnom, duhovnom boli koja onemogućuje čovjeku da živi svoj život u punini. O oba primjera »bolesti« čitamo u Bibliji, a u ovom ćemo se tekstu posvetiti duhovnomu ozdravljenju, odnosno obraćenju.
U evanđeljima čitamo o Isusu koji susreće bolesne ljude, odbačene i ostavljene, same. No odnos s Bogom i s ljudima ne ugrožava samo bolest, nego prije svega grijeh. Zato kada Isus ozdravlja bolesne, on ujedno oprašta grijehe te tako ozdravlja njihov duh i vraća ih u zajedništvo s ljudima i s Bogom. U Novom zavjetu na više se mjesta s raznim bolestima, kako fizičkim tako i duhovnim, povezuju Sotona i zlodusi. Opsjednuće kao bolest duha za posljedicu često ima i razne tjelesne bolesti poput gluhoće, nijemosti ili sljepoće (Mt 9, 32; 12, 22; Lk 11, 14). Izgoneći zloduha Isus ujedno uklanja i grijeh i bolest pa tako uzetomu najprije kaže: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi«, a zatim: »… ustani, uzmi postelju i pođi kući!« (Mk 2, 5.11). Upravo se zato ozdravljenja često povezuju s obraćenjem, a bolest s grijehom.
No kako pomoći našemu duhu da bude u miru? Odgovor ćemo, kao i uvijek, potražiti u Bibliji. U knjizi Mudrih izreka čitamo: »Sine moj, pazi na riječi moje… jer su život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu« (Izr 4, 21-22), i isto tako: »Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja. Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi iz jame grobne« (Ps 107, 19-20). Kada bismo se češće oslanjali na Božju riječ, vidjeli bismo i sami da nam ona donosi duhovni mir i duhovno zdravlje, kao što nam može pomoći i u ozdravljenju našega duha i tijela.
U Svetom pismu u mnogim prispodobama čitamo o čudesnim ozdravljenjima Isusa i apostola. Svaki pojedinac o kojem piše Biblija koji se obratio Isusu i tražio ozdravljenje, bio je i izliječen. Ipak, unatoč »činu ozdravljenja« Isus svakomu izliječenomu ističe kako je vjera temelj njegova ozdravljenja, to jest pojašnjava mu što je potaknulo »nestanak bolesti« – vjera.
O čudesnim ozdravljenjima čitamo i u današnjem modernom dobu. Bivši oboljeli sa svojim svjedočanstvima redovito izlaze u javnost – čudesni nestanci najtežih i često neizlječivih oblika bolesti poput raznih vrsta tumora i raka čine se poput biblijskih priča. Na svojevrstan način kao da su »samo priče«, bez težine, kao da je teško povjerovati u njih bez obzira na sve dokaze i medicinske procedure koje govore da se dogodilo upravo čudesno ozdravljenje. No Crkva u tom pogledu pruža »težinu« takvim svjedočanstvima, pogotovo kada se ona ubrajaju u postupak kanonizacije. Čudesa ili miracula drugi su od tri uvjeta koja su potrebna za »postizanje svetosti« – tu se ne radi o bilo kakvim čudnim stvarima, događajima, čak niti o svim »čudesnim ozdravljenjima«, nego o onim čudima koja odobri Sveta Stolica nakon rigoroznih i detaljnih pregleda i istraživanja. Koliko li ih je samo provedeno ako znamo da je samo sveti Ivan Pavao II. u svojih gotovo trideset godina pontifikata blaženima i svetima proglasio 1820 ljudi – a iza svakoga je stajalo neko čudo, neobjašnjivo trenutačnim dosegom ljudske tehnologije i znanosti! Nakon svega se pitamo, je li stvarno toliko teško povjerovati u to da Bog zaista čudesno ozdravlja i pomaže ako tako treba biti? I ne znači li to da je Bog zaista među nama, prisutan, i da nakon svih nedaća i dalje čudesno pomaže? Usprkos našoj nevjeri.
Ubrzani način života, nekvalitetna prehrana, nedostatak fizičke aktivnosti i kretanja, samo su neke od najčešćih praksa u kojima se kao pojedinci ponašamo neodgovorno prema vlastitom zdravlju. Glavnina našega zdravlja, što jednako vrijedi u slučaju njegova fizičkoga i mentalnoga aspekta, počiva na našim svakodnevnim navikama i odnosu prema njemu. No suvremeni način života, koji je često sinonim za loš odnos pojedinca prema zdravlju, ostavlja prostor i daje mogućnosti za individualnu brigu o vlastitom zdravlju. U našoj kulturi zdravlje se trenutačno ipak tretira kao nezamjenjiv resurs, pa tako sve popularniji postaje pristup »bolje spriječiti nego liječiti«. Trend zdravstvenoga turizma, koji je trenutačno posebno aktualan u zemljama zapadne Europe, a možemo očekivati kako će u nekoj mjeri svoj odraz dobiti i u Hrvatskoj, može biti primjer takve prakse. Dakako, kao pojedinci svoje zdravlje možemo čuvati i kroz jednostavne i jeftine načine. Nekoliko stanica vožnje javnim prijevozom do škole ili posla možemo zamijeniti šetnjom. Možemo pripaziti na unos šećera i soli u hrani, obratiti više pozornosti na kalorijske vrijednosti i opise koji stoje u deklaracijama namirnica koje svakodnevno kupujemo ili izdvojiti više vremena za prehranu te sami pripremiti svoj obrok umjesto biranja »brze hrane«. Redoviti sistematski pregledi također trebaju biti važan aspekt brige o fizičkom zdravlju. Kada je riječ o mentalnom zdravlju, ponekad i kratka promjena okoline te bolja organiziranost našega vremena (kako radnoga tako i slobodnoga), mogu biti odgovor na svakodnevni stres kao sveprisutnu ugrozu našega zdravstvenoga blagostanja. Dakle, svakodnevno možemo mnogo više učiniti u brizi za vlastito zdravlje, a ne čekati pojavu simptoma kao povod za brigu o njemu.
Bolesti su još od davnina uzrokovale velike probleme ljudima. Danas su mnoge od njih pod kontrolom liječnika i više nisu opasne, ali postoje i one koje unatoč velikomu napredovanju znanosti i tehnologije još uvijek uzimaju ljudske živote. No i danas postoje čudesna ozdravljenja koja nitko ne može objasniti, a prva se spominju u Bibliji.
Bog je stvorio svijet s namjerom da u njemu ne bude bolesti, ali ljudskim utjecajem i dodirom Zloga one su se pojavile. Ipak, Bog je taj koji ljudima želi dobro te ih na čudesan način spašava od bolesti. Primjerice, u Starom zavjetu kad je na zaziv Elizeja Bog ozdravio Naamana Sirca od gube (usp. Kr 5, 1-19). Mnoge su žene bile neplodne, ali Bog je nekima i u poodmakloj dobi odlučio dati priliku i omogućiti im rođenje djeteta kao Monoahovoj ženi i Samsonovoj majci. Bog je liječio i preko drugih, a u Novom zavjetu fizička je ozdravljenja, pa čak i više od toga, činio Isus Krist. Sin Božji ozdravljao je gubavce, gluhoga mucavca, Petrovu punicu, slijepce, opsjednute i još mnoštvo ljudi zahvaćenih bolešću te pokazao kako Bog želi ljudima zdravlje i blagostanje. Neke je ljude vratio u život, poput Lazara i Jairove kćeri, te je tako pokazao da je s Bogom i u Bogu sve moguće.
Zato je Svevišnji najbolji liječnik. Njegovi instrumenti nikad ne će zakazati, a koncentracija mu je uvijek na vrhuncu. Samo mi kao »bolesnici – pacijenti« moramo znati naći pravu riječ i postupak kako bismo se preporučili Bogu te ovozemaljske bolesti zamijenili čarima vječnoga zdravlja u domu Gospodnjem.
Svake godine 12. svibnja u svijetu se slavi Međunarodni dan sestrinstva – medicinskih sestara i medicinskih tehničara. Toga datuma 1820. godine rodila se Florence Nightingale koja je obučavala medicinske sestre na terenu u Krimskom ratu gdje je organizirala zdravstvenu njegu za ranjene vojnike. Postavila je temelje modernoga sestrinstva uspostavom sestrinske škole u Londonu, a svojim radom poboljšala je zdravstvene uvjete u Velikoj Britaniji toga doba.
Taj je dan prigoda da malo razmislimo općenito o medicini, liječnicima i medicinskom osoblju. Možda je to naizgled posao kao i svaki drugi, ali to nije ni blizu tako. Količina stresa, brige za druge i vrlo često izravna odgovornost za nečiji život nalazi se u rukama liječnika i medicinskoga osoblja. Time njihov posao postaje jedan od najzahtjevnijih, ali ujedno i najblagoslovljenijih poslova koje neka osoba može obavljati. Oni moraju uvijek biti spremni pomoći, razmišljati razborito, ne dopustiti da im emocije utječu na prosudbu, dok s druge strane moraju balansirati te emocije kako bi savjesno, a ipak po pravilima struke obavljali svoje dužnosti. Ne pomaže im ni činjenica što velik broj liječnika i osoblja nedostaje, što su ordinacije i bolnice pretrpane pacijentima, a plaće nisu u skladu s odgovornostima i poslom koji im pripada. Sve navedeno razlozi su zašto liječnici, posebno oni mlađi, odlaze iz domovine.
Zanimljivo je da su veći dio liječnika u Hrvatskoj žene, njih više od 60 posto, a muškarci su, osim što ih ima manje, i stariji. Općenito gledajući, sve veći broj liječnika odlazi u mirovinu, a mladi odlaze u inozemstvo, što nas sve treba zabrinuti. Naime, kronično nam nedostaje liječnika, ponajviše ginekologa i pedijatara. Ipak, ostaje nada u mlade naraštaje koje diploma tek čeka, koji željno iščekuju dati svoj doprinos društvu i koji žele živjeti za ovaj plemeniti posao.
Postoje osobe koje medicinsku skrb imaju u »malom prstu« iako nikada nisu stekle diplomu iz toga područja. Riječ je, naime, o roditeljima i osobama sa statusom njegovatelja čiji najbliži članovi obitelji zahtijevaju posebnu njegu zbog određenoga stupnja invaliditeta. Njegovateljstvo je posao koji ne zna za umor, slobodne dane i godišnji odmor, ali zato jako dobro zna što je to ljubav i nesebično davanje sebe drugomu.
Mnogi će se složiti da roditelji sa statusom njegovatelja obavljaju lavovski posao, koji ponekad nadilazi i njihove ljudske snage, ali žalosti činjenica da zakon koji regulira njihova prava ima i ozbiljnih manjkavosti. Prema tom zakonu pravo na status roditelja njegovatelja dobiva otac ili majka čije dijete ima ozbiljnih tjelesnih ili intelektualnih poteškoća koje mu onemogućuju samostalan život te je kao takvo u potpunosti ovisno o tuđoj pomoći. Roditeljima kojima se utvrdi ovakav status zakon osigurava naknadu od mizernih 2500 kuna mjesečno. Prema In portalu, internetskom portalu za osobe s invaliditetom, roditelji njegovatelji koji ovaj posao obavljaju danonoćno, rade za svega 80 kuna dnevno ili 3 kune po satu. Takva naknada ne omogućuje kvalitetan život osobi s invaliditetom, čiji lijekovi i druga potrebna medicinska pomagala često premašuju navedeni iznos. No treba istaknuti kako se zahvaljujući aktivizmu i borbi ovih hrabrih njegovatelja neke stvari ipak mijenjaju nabolje. Tako primjerice status njegovatelja sada mogu dobiti i djeca čiji su roditelji zbog bolesti ili poodmakle životne dobi ovisni o tuđoj pomoći.
Ipak, služenje i ljubav prema najmilijima iznad svih su zakonskih nepravilnosti i nelogičnosti, a i novčanih naknada. Ljubav ne zna za prepreke, a ovi su ljudi prije svega roditelji, a tek onda njegovatelji.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
