Poniznost i poslušnost krjeposti su koje uvijek prate autentična viđenja, lokucije, objave, stigme i druge izvanredne fenomene, a ispraznost, oholost i neposlušnost gotovo su neodvojivi od lažnih. Svetci i svetice koji su bili obdareni takvim darovima nastojali su ih skrivati; o njima nisu govorili drugima, osim jedino svojim ispovjednicima i duhovnicima. Štoviše, kad su u pitanju neki fenomeni poput stigma, levitacija i slično, molili su Gospodina da ih oslobodi takvih manifestacija. Tako je npr. sv. Katarina Sijenska, u trenutku kad su joj se počele pojavljivati stigme na rukama, molila Gospodina da zadrži bolove, ali da makne vidljive znakove jer nije željela biti »nešto posebno« u očima drugih.
Sveta Terezija Avilska na više je mjesta u svojim djelima istaknula da se svetost i savršenost ne sastoje u izvanrednim darovima i duhovnim slastima, nego u potpunu odnosno savršenu prilagođavanju čovjekove volje volji Božjoj. Ukratko, riječ je nasljedovanju Krista ne u ugodnostima, nego na putu križa.
U odnosu na te izvanredne i neuobičajene pojave najčešće se zauzima jedno od dvaju oprječnih, a time i pogrješnih, stajališta: prvo je tzv. apsolutni skepticizam koji niječe svaku mogućnost takvih pojava, a drugo je lakoumnost, prisutna u osoba koje olako sve prihvaćaju bez imalo razlučivanja, što je osobito izraženo u onih koji su u stalnom traganju za senzacijama.
Budući da »Duh puše gdje hoće« i na način koji je nepredvidiv, treba izbjegavati kategoričke sudove, bilo pozitivne bilo negativne. Sveto pismo, dok s jedne strane potiče: »Ne gasite Duha« (1 Sol 5, 19-21), s druge pak upozorava: »Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi« (Mt 7, 15); »po njihovim plodovima ćete ih prepoznati« (r. 16).
Ne želi li biti zaveden (usp. Mt 24, 4-6; 1 Tim 4, 1-5), vjernik se treba u svemu, a osobito na tom području, osloniti na crkveno učiteljstvo na koje spada »ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro« (LG 12, 2).
Kad je neki fenomen uistinu djelo Božje, on postaje karizma: dar za izgradnju zajednice. Drugi vatikanski koncil jasno je naglasio stajalište koje treba zauzeti glede karizma i posebnih milosti: bilo da je riječ o najsjajnijim bilo jednostavnijim karizmama, »treba ih primiti sa zahvalom i utjehom«. »Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti« (LG 12, 2).
