U Matejevu evanđelju, u uvodu Isusova govora na gori, zapisano je: Kad Isus vidje veliko mnoštvo naroda, uspe se na goru. Kada sjede, približiše mu se njegovi učenici. Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti… (Mt 5, 1-2). U samo nekoliko riječi, preciznije – u samo šest glagola, sažet je Isusov odnos prema onima kojima je i zbog kojih je došao. Isus, dakle, vidje – on primjećuje i zapaža, a takvo što čini samo onaj kojemu je stalo; Isus se uspe – ne zato da bi se istaknuo kao izabranik, nego zato da ne izuzme, da svojim pogledom obuhvati sve; Isus sjede – jer je, osim u grijehu, s čovjekom u svemu jednak; Isus otvori (usta) – učini prvi korak u komunikaciji sa svojim stvorenjem i Isus poče učiti, dijeliti, kako bi oni koje ljubi, jer ih ljubi, bili tamo gdje je on. Zatim izgovara riječi blaženstava, paradokse ovozemaljskoga života, temelje kraljevstva koje nije od ovoga svijeta.
Slijedeći primjer svoga Učitelja i njegovih postupaka iskazanih navedenim glagolima, sveučilišni profesor i redovnik fra Ante Vučković u knjizi Neostvarena sloboda, Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone objavljenoj u izdanju Salesiane 2021. godine nudi odgovore na pitanja koja mu postavlja novinar Goran Andrijanić. O. Vučković također u svojim odgovorima nastoji vidjeti – on promatra Crkvu i društvo, Crkvu u društvu i društvo u Crkvi, on, kako je sam posvjedočio u jednoj televizijskoj emisiji, u oba ta konteksta pokušava slušati ljude, pokušava razumjeti ljude i ne davati na njihova pitanja prebrze odgovore, a da pri tome ne shvaća što se događa u njihovu životu.
Nadalje, on kao da se i uspinje s namjerom da njegovi odgovori ne budu prizemni, jednoznačni, zatvoreni, konačni, uspinje se s namjerom da svaki svoj odgovor ponudi iz što šire, sveobuhvatnije perspektive; svoja zapažanja on ne iznosi kao imperativ, kao neki neoboriv, konačni sud; on je, čini se, spreman sa svojim sugovornicima sjesti i razgovarati o onom najzahtjevnijem, o onom mutnom u čovjeku i oko njega, jezikom evanđeoske jednostavnosti i jasnoće u kojem novinar Andrijanić prepoznaje potencijal novoga jezika kojim bi se moglo progovoriti u Crkvi. Neostvarena sloboda nije, prema riječima o. Vučkovića, gotov i zaokružen projekt, stoga je njegova želja da knjiga otvori mnogo drugih razgovora, da misli iznesene u njoj ne budu nepomične, beživotne, statične, nego pokretljive i protočne, stvaralačke misli koje imaju snagu proizvesti neke nove misli. U trenutku kada o. Vučković počne učiti, odnosno poučavati svoje čitatelje, on to također, preuzimajući model Isusa u blaženstvima, čini služeći se iskazima koji bi, zbog uzdizanja »kulture« prigovaranja radi prigovaranja, mnogima mogli zazvučati paradoksalno – o temama koje se desetljećima guraju pod tepih (vjerojatno iz straha da bi se iznošenje problema u javnost moglo okrenuti na štetu Crkve), koje su zbog šutnje i izostanka komunikacije narasle do dimenzije slona u staklarni, on kritički promišlja, ali ne zapada u jeftino kritizerstvo, odnosno, kako je Anto Mikić primijetio na promociji knjige u Zagrebu – kritika koja je prisutna u diskursu fra Ante izrečena je u istini, ne u rukavicama, ne skriveno, nego otvoreno, u dozi dobronamjernosti i ljubavi, a tako »kritizirati« može samo onaj koji je svim svojim bićem privržen i vjeran Bogu i Crkvi, svim njezinim slabostima unatoč.
S obzirom na širinu autorovih pogleda, valja istaknuti i da se iz njegovih odgovora iščitava kako je uvijek dragocjenije doći do istine nego biti u pravu: Uspjeh dijaloga nije u potvrdi i osjećaju kako sam bio u pravu, nego u tome da iz njega izađemo promijenjeni. Stoga, promišljajući o nedostatcima pojedinih pojava u Crkvi, on se trudi sagledati, predstaviti i pohvaliti ono što je dobro, a što su oni, koji su već unaprijed opredijeljeni za pojedina stajališta, skloni prešutjeti ili zanemariti, slučajno ili namjerno ne vidjeti.
Naslov knjige, Neostvarena sloboda, pročitan izvan njezina konteksta, »istrgnut« iz cjeline teksta, djeluje pesimistično, razočaravajuće, upućuje na nezadovoljstvo, međutim, promatran onako kako poetika nalaže, kao sastavni dio same knjige, a ne kao samostalna sintagma, naslov prerasta u misao o ljudskim očekivanjima, o spoznaji kako je apetit za slobodom bio veći nego što je ostvaren, ali upravo u toj trenutačnoj neostvarenosti počivaju i vjera i nada da sve još uvijek može biti drugačije i bolje. Period obuhvaćen promišljanjem o. Vučkovića odnosi se na posljednjih 30 godina, a omeđen je proglašenjem hrvatske neovisnosti s jedne i pojavom pandemije s druge strane.
O. Vučković i Andrijanić pristupili su prirodnomu razgovoru dvoje ljudi, razgovoru laika i svećenika, koji su sjeli i razgovarali o onome što ih tišti kao vjernike, kao ljude koji vole Crkvu i koji ju osjećaju svojom, stoga će čitatelji zasigurno primijetiti da su u knjizi i pitanja i odgovori iskustveni i proživljeni.
Neostvarena sloboda knjiga je, dakle, razgovora, dijaloga, što je vrlo znakovito s obzirom na to da je doslovno središnja tema, a ujedno jedan od lajtmotiva cijele knjige, tema Crkve kao sugovornice, slušateljice, tema Crkve i dijaloga. Unatoč posvemašnje prisutnoj pluralnosti, smatra o. Vučković, u Crkvi je dijalog zamijenjen jednosmjernom komunikacijom koja ide odozgor, a ono što dolazi od vjernika teško nalazi svoj put po vertikalnoj osi. Sagledavanjem svega što je moglo biti bolje i potragom za razlozima zašto tako nije, poziva čitatelja da uvijek postavlja pitanja – i ona lakša, jednostavnija, i ona izazovnija, teža, a Crkvu bodri da se na njih ne ogluši, da se ne boji pitanja postavljenih u dobroj vjeri jer ona su izraz čežnje da se što je bolje moguće razumije ona koju se voli. Idealnu sliku Crkve pronalazim u Lukinu evanđelju, u tekstu u kojem dvanaestogodišnji Isus u Hramu vodi raspravu s pismoznancima. Hram je mjesto u kojem svatko ima pravo na svoja pitanja i ima pravo očekivati i dobiti odgovore na njih. Tamo gdje takva mjesta nema, nije dobro. Mislim da u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj nije u dovoljnoj mjeri dostupan otvoren način razgovora, nema mjesta gdje vjernici mogu postavljati svoja pitanja i dobivati odgovore. Gdje ona i postoje, puno je više jednosmjerne komunikacije negoli susreta u kojima se, kako Luka kaže, sluša i pita. Bog se ljudskih pitanja ne boji, pa ih se ne bi trebala bojati ni Crkva. Oni koji ih ne budu mogli postaviti nama, postavit će ih negdje drugdje.
Mnogi koji promišljaju svijet u kojem žive često primjećuju samo onaj konačni ishod, rezultat, posljedicu pojedinoga djelovanja i prema tome se onda kritički postavljaju, ali nisu kadri prepoznati uzroke koji se iza nečega takvoga skrivaju. O. Vučković u mnogim područjima i crkvenoga i društvenoga života iščitava prisutnost istih pozadinskih struja koje pod naponom djeluju još iz vremena komunizma te onemogućuju prijeko potrebnu promjenu naslijeđenoga mentaliteta. Takvo stanje on uspoređuje s izlaskom izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva i s četrdesetogodišnjom lustracijom kroz koju su Židovi prolazili hodajući pustinjom. Dakle, ono što se danas događa s hrvatskim narodom kao da je davno već zapisano u starozavjetnom tekstu koji poziva na strpljivost i ustrajnost sve dok se ljudske oči ne odlijepe od zasljepljujućega sjaja zlatnoga teleta i ne usmjere pogled prema smislu uklesanom u dvije ploče zakona.
U knjizi razgovora Neostvarena sloboda otvoreno je dvanaest različitih tema koje nisu posve iscrpljene. Neki će možda u tome vidjeti nedostatak jer će očekivati da im drugi ponude odgovore na njihova pitanja, na njihove nejasnoće i dvojbe – da netko drugi odradi njihov dio posla. Međutim, u takvu »nedostatku« netko će drugi prepoznati uspješnu dinamiku komunikacije u kojoj dva sugovornika svojom prisutnošću nisu prenapučila tekst, nego su ostavila dovoljno prostora i za onoga trećega, za čitatelja, pozvavši ga tako da sam nadopuni ono što u njemu pobuđuje zanimanje, a što je možda ostalo neizrečeno.
