»Vidio sam anđela«, reći će pjesnik i zaljubljenik, sanjar i vidjelac, a da pritom svaki opisuje posve drugačije viđenje. No nije ta raznoznačnost anđeoskoga lika tek plodom raznovrsnosti misli i riječi. I Sveto pismo svjedoči kako o raznorodnosti anđeoskih korova tako i o raznolikosti duhova što u istom zboru kliču Gospodinu. Pa dok se kerubi proroku Ezekielu ukazaše kao bića »s četiri obraza« i »četiri krila« – da se i ne spomene mnoštvo njihovih ruku, papaka i točkova – kerubima kojima je Mojsije dao uresiti Pomirilište Kovčega i zavjese Prebivališta, a Salomon čitav hramski prostor i namještaj, preostade tek jedno lice i par krila. Možda zato sjajem lica i lepetom krila Pismo oslikava i ostatak vojske nebeske. U sjaju sunca i munje punina je dostojanstva; u grmljavini je lepeta silina brzine i zaštite. No Mojsijeve upute otkrivaju da su tek kerubima krila uzdignuta, a lica naklonjena.
Dva keruba što su zaklanjala Kovčeg saveza u polumraku je Svetinje nad svetinjama smio vidjeti tek veliki svećenik, te i nije čudo što su slikari taj otajstveni prizor mahom previđali. Ipak, mnogi nisu propustili razvidjeti kerube slikajući novi Kovčeg saveza – Djevicu Mariju. Tako i »Bogorodicu s Djetetom na prijestolju« anonimnoga Majstora od Osservanze okružuju dva keruba, sačinjena samo od uzdignutih krila u bojama Marijina nakita i naklonjenih lica u boji njezine odjeće. No tajanstvo ne krasi tek ime jednoga od najistaknutijih slikara sijenske škole, nego i gotičko ozračje dočarano zlatom i temperom. Riječi na svitku u ruci Djetića – »Ja jesam« – kao i na Djevičinu svjetlokrugu – »Marija, majka milosti i milosrđa« – osvješćuju promatrača da se nalazi pred istinskim Pomirilištem. A baš otajstveni pogled anđela na stvarnost prikaza odaje ruku bogobojaznoga sijenskoga slikara Sana di Pietra.
Je li bio pučkoga ili plemenitoga podrijetla, do smrti nije htio odati bl. Amadeo Portugalski; a i njegovo će stvarno prezime biti predmetom nagađanja kakva i danas traju oko pravoga imena Majstora od Osservanze. No franjevac koji je umro 1482., godinu nakon Sana di Pietra – najizglednijega kandidata za neznanoga slikara – o jednom nije dvojio: o redovničkom zvanju koje mu je u viđenju udijelila sama Bogorodica. Zbog pokušaja da sjedini naoko raznolično – pustinjačke navike i karizmatske znakove sa samostanskim pravilom – brzo je po ulasku u red potpao pod sumnju obiju tadašnjih grana franjevačkoga reda. Ali onoga koji je hijeronimitsku tuniku zamijenio habitom Bog je doista odabrao da bez munja i grmljavine franjevcima povrati sjaj i lepet – siromaštvo i poslušnost. Makar je u viđenju – kažu – doznao imena sedmorice arkanđela, otajstvenomu se pogledu ipak učio od keruba: moleći pred slikom Majke Milosti.
