Secirali ga kirurzi ili šminkali vizažisti, »kerubinsko lice« u svakodnevnom poimanju predstavljaju bucmasti obrazi osuti djetinjim rumenilom. Monden će ga pjesnik stoga pripisati muzi, a modni novinar manekenki; no malo će se koji sveti pisac s njima složiti. Premda »naručitelji« prvih umjetničkih prikaza kerubâ – Mojsije i Salomon – nisu ocrtali izgled anđeoskih lica, Daniel ga je prispodobio pojavi bližoj prepasti nego dražesti: munji. Bilo da su zasjenjena serafskim krilima ili rasvijetljena nebeskim ognjem, lica »služničkih duhova« u pravednika izazivaju smrtni strah, a u zlobnika škrgut zuba. Naime, onima koji ničice »gledaju lice Oca« lica su toliko »divna« od punine »dostojanstva« i »svjetlosti« da se i onaj tko »pred licem anđela« pjeva Gospodinu mora »baciti nice«: ta u licu anđela odražava se lice Božje! Stoga i zapanjuje što Ezekiel jedan od četiriju obraza kerubâ – volujski – poistovjećuje s anđeoskim licem.
To što se kerubima namjesto volovskih obraza i telećih nogu i danas pridaju dječačka lica i dojenačka tijela mahom je plod zaluđenosti talijanske renesanse antičkom dekoracijom. Međutim, renesansni majstor koji je uz Donatella najzaslužniji za »uskrsnuće« putta – dežmekastih, mekušastih i nestašnih anđelčića – ipak ih nije uvrstio u kerubinsku zapregu čijemu je odlasku iz jeruzalemskoga hrama svjedočio prorok Ezekiel. Doduše, Raffaello Santi da Urbino dva je putta na »Ezekielovu viđenju« stavio u naručje Svesilnomu; no kroz oblake ih prevoze četiri keruba na čelu s anđelom volinjega lika. Možda je baš biblijska vjernost razlog zašto su povjesničari umjetnosti oklijevali to ulje na drvu pripisati »slikaru savršenstva«. No sve i da nije jasnoće »skladanja u prostoru« i mekoće kolorističkoga unionea, Rafaelov genij nadire – iz dubine: u vijencu »ognja što bijaše među kerubinima« u stražnjem planu krije se čitav nebeski zbor.
Kada bi se Cammilla Rucelai između zanosa i viđenja predala molitvi, na samostan dominikanskih trećoredica kojima je bila priorica spustio bi se ognjeni vijenac. U tom biblijskom znamenu talijanske blaženice – preminule 1520., u godini Rafaelove smrti – valja razaznati plod vatre koju je u renesansnoj Firenzi užgao propovjednik Girolamo Savonarola. Ta je vatra Cammillina muža zaludjela da je napusti zarad dominikanskoga habita, a i nju je potaknula da svjetovne zabave ostavi poradi umjetničkoga rada u samostanu. No čak i kada je sluga Božji Savonarola stradao zbog svoje gorljivosti, sestra Lucia – kako se prozvala pod dominikanskim velom – nestišanim je žarom isprosila da se njezinim susestrama dopusti polaganje triju redovničkih zavjeta. A čime je i iz bolesničke postelje privlačila desetke žena samostanu svete Katarine Sijenske? Kerubinskim licem: volujski mirnim od zemaljskoga umora, anđeoski zagledanim u nebeski oganj.
