Oni koje danas štujemo kao svetce i blaženike u mnogočemu su za vrijeme ovozemaljskoga života bili »svakidašnji«. Život im je možda bio podložan toj svakidašnjici, ali obojen posebnošću i svetošću koja je izvirala iz njihovih riječi i djela. U ozračju božićne radosti i slavlja blagdana svete Obitelji iz primjera četvero suvremenih svetaca netko bi se mogao pitati kako je to živjeti sa svetcem pod istim krovom. Uzimajući kao nadahnuće svetu obitelj Marije, Josipa i Isusa, oni najbliži današnjim svetcima i blaženicima – roditelji, braća i sestre i prijatelji – svjedočili su svojedobno o ljudskoj i svakodnevnoj dimenziji svetaca koja dakako može biti uzor.
»Uvijek sam bio na nj ponosan, danas najviše. Mi smo braća, uvijek smo se izvrsno slagali, tri sestre i nas dva brata. Bili smo jedinstveni. Miro je bio naš drugi otac. Znao se našaliti s nama, ali do granice, i mi smo sve to poštovali«, ispričao je brat hrvatskoga blaženika Miroslava Bulešića Josip Bulešić (1929.-2019.) za Glas Koncila uoči blaženikove beatifikacije 2013. godine, iznijevši nekoliko crtica iz njegova života i mučeništva.
Među svjedokinjama tijekom procesa beatifikacije našla se i Marija Buršić (1926.-2019.), bliska rođakinja Bulešića, koja ga je poznavala od malih nogu. A kako ga je pamtila? »Pamtim ga uvijek kao dobroga dječaka. U školi se uvijek isticao među najboljima, a kada bi došao iz škole, rado je pomagao roditeljima na selu u kućnim i poljskim poslovima. Kao i svi mi, ostala djeca, i Miro je bio vrlo redovit u pohađanju crkve. Zauzimao se i za djecu koja su lošije učila i svima je rado pomagao.«
Mlada majka i liječnica, talijanska svetica Ivanka Beretta Molla zaslužila je mjesto među svetcima herojskom gestom. Naime, riskirala je život da bi spasila tada nerođeno dijete. Malena Gianna Emanuela se rodila, a Gianna Beretta preminula nedugo nakon poroda. Njezina kći Laura Molla Pannuti u razgovoru za Glas Koncila 2005. prisjetila se života sa svojom majkom. Govoreći o svojoj majci, istaknula je da je bila »moderna žena, za ono vrijeme«. »Bila je akademski građanin, imala je svoje liječničko zvanje, uspijevala je živjeti normalno, u vrijeme kad nije još bilo baš uobičajeno da se žena posveti i svojoj obitelji i svomu poslu. Bila je vrlo dosljedna žena i ulagala je velik napor da bi pomirila sve te obveze… žene, majke, liječnice, a bavila se i apostolatom. Svi znamo da nije lako razborito rasporediti vrijeme, postaviti prioritete. Govorila je da će nakon četvrtoga djeteta raditi manje. Baš me zanima bi li uistinu manje radila. Možda bi to kao liječnica i uspjela… Mama se bavila i športom. Po tome joj možda baš ja najviše sličim od sve djece. Planinarila je, skijala.« U društvu je, ispričala je nadalje svetičina kći, »bila vesela osoba, jednostavna, imala je veliku sposobnost lakoće, nije opterećivala«. »Nikada joj visoka škola ni položaj nisu smetali da s drugim ženama uspostavi prirodan i normalan kontakt. Uvijek je nastojala ugoditi drugima.«
Svetac u trapericama, »cyber-svetac« ili Božji »influencer« kako ga se često naziva, talijanski tinejdžer blaženik Carlo Acutis prvi je blaženik iz generacije milenijalaca. Po mnogočemu slična vršnjacima, od njih ga je izdvajala izrazita posvećenost Kristu i euharistiji. Njegova majka Antonia Salzano često u razgovorima za medije ističe da je Carlo dijelio interese zajedničke drugim mladim ljudima poput interneta, računala, videoigrica, nogometa i drugih hobija. »Carlo je volio igrati igrice. Budući da je shvatio da su potencijalno vrlo štetne i opasne, želio je biti gospodar tih sredstava, a ne rob. Umjesto da sebi kupuje igrice, Carlo je svojim novcem kupovao stvari za beskućnike u svom kraju. Nije volio da se novac rasipa na beskorisne stvari, a nije ga bilo briga za modu ili brendove odjeće. Kad bih mu rekla: ‘Carlo, kupimo ti još jedan par cipela’, on bi se naljutio i odgovorio: ‘Mama, jedan par je dovoljan. Pomozimo radije siromašnima.’ Bio je vrlo, vrlo jednostavan.«
Blaženikova majka također svjedoči da joj je njezin sin bio uzor u vjeri: »Sve što je činio, Carlo je činio s velikom ravnotežom i nadom te u svjetlu i prisutnosti Božjoj. Uvijek je stavljao Boga u središte svojih dana misom, krunicom i euharistijskim klanjanjem. Nisam bila idealan model katoličke majke, ali s Carlovim utjecajem vratila sam se vjeri. Malo-pomalo počela sam se približavati Crkvi. I to je zapravo bilo zbog Carla. On je za mene bio svojevrsni mali ‘spasitelj’.« U razgovoru za knjigu »Carlo Acutis – geek u raju« Carlova je majka podjelila da je on jako volio Božje anđele te da se često molio svojem anđelu čuvaru i obdržavao posebnu pobožnost prema svetom arkanđelu Mihaelu.
Chiara Luce Badano mlada je blaženica, kako prepričavaju njezina obitelj i prijatelji, zarazne radosti i uzor predanja Isusu. Već od malih nogu pokazivala je brigu za siromašne. Njezina majka Maria Teresa za službene stranice udruge »Chiara Badano« prepričava anegdotu: »Chiara je imala mnogo igračaka i kao i sva djeca voljela se igrati. Jednoga dana, dok se igrala u svojoj sobi, rekla sam Chiari: ‘Sigurno, imaš mnogo igračaka!’ Odgovorila je: ‘Da, zašto?’ ‘Zar ne bi neke mogla dati siromasima?’ Ona je odgovorila: ‘Moje su!’ te je zgrabila svoje igračke od straha. Nakon nekoga vremena iz druge sam prostorije čula da govori: ‘Ova da, ova ne…!’ Bila sam znatiželjna pa sam pogledala u sobu i vidjela da je podijelila sve svoje igračke i onda je rekla: ‘Mama, donesi mi torbu.’ Donijela sam joj torbu, a ona je u nju stavila neke svoje igračke. Rekla sam joj: ‘Ali Chiara, ovo su nove igračke!’ A ona je rekla: ‘Mama, jadnoj djeci ne mogu dati stare i pokvarene igračke.’«
Ferdinando Garetto, jedan od Chiarinih prijatelja, pripovijeda kako je to izgledalo za vrijeme Chiarine bolesti u bolnici: »U početku smo mislili da ćemo posjetiti Chiaru Luce kako bismo joj održali raspoloženje, no ubrzo smo shvatili da je ona ta koja nama održava veselo raspoloženje. Njezin je život bio poput magneta koji nas je vukao prema sebi. Rak se nemilosrdno širio, ali Chiara Luce dala je sve od sebe da živi normalnim i sretnim životom.«
