Odlomak iz Djela apostolskih govori o onome što se događalo kad su Pavao i Barnaba bili u srcu Male Azije, u Antiohiji Pizidijskoj, te je ondje Pavao u sinagogi navijestio evanđelje. Njegov je navještaj bio toliko dojmljiv da su mnogi od njegovih slušatelja pošli za Pavlom i Barnabom »koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj«. Milost Božja je vjera koja se širi po apostolskom propovijedanju. Kad Pavao i Barnaba ponovno budu obilazili gradove Male Azije, za njih će pisac Djela apostolskih reći: »Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.« O tome Pavao i Barnaba govore. Iduće subote iznova dolaze u sinagogu, a toliko su zanimanje izazvali da Djela apostolska, zasigurno i pretjerujući, govore kako se »sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju«. U tom trenutku pisac Djela apostolskih nastavlja svoju veliku temu: »Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio.« Način na koji je taj tekst pisan govori da autor pred očima ima odnose kršćana i Židova u vrijeme kad o tome piše. Doista, Pavao i Barnaba u tekstu se ne nazivaju Židovima, a Židovima su nazvani samo njihovi protivnici. Na drugim će mjestima ipak Pavao isticati svoju duboku pripadnost židovskomu narodu, pa i njegovim predajama. Apostoli »smjelo« odgovaraju Židovima. Primjer tomu već su dali i Isusovi učenici u jeruzalemskoj Crkvi koji se nisu ustručavali naviještati evanđelje, bez obzira na prijetnje i zabrane Velikoga vijeća. U sljedećem je retku sadržan i veliki obrat kojim će se baviti ostatak Djela apostolskih: »Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbaciste i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.« To je odgovor na pitanje zašto se u Lukino doba Crkva već dobrim dijelom sastojala od pogana, a Židovi su sve teže prihvaćali kršćanski navještaj. Obraćanje poganima odraz je i Božje volje izražene navodom proroka Izaije: »Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje.« Apostoli, dakle, nisu djelovali na svoju ruku.
U evanđeoskom odlomku Isus se predstavlja kao pastir, a oni koji vjeruju ovce su koje slušaju njegov glas. Slušati glas pastira znači ići za njim. Ovce slijede svoga pastira, jer ga poznaju i jer poznaju njegov glas. S druge strane, i pastir poznaje svoje ovce. Riječ je o međusobnom poznavanju koje se temelji na međusobnom pripadništvu, na zajedničkom putovanju i na zajedničkoj potrazi za ispašom i za vodom. Uloga je pastira da bude hranitelj ovaca, ali i njihov zaštitnik. Isus preuzima upravo tu ulogu kad kaže: »Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« To je ispunjenje obećanja danoga po proroku Jeremiji: »Podići ću im pastire da ih pasu te se ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti.« Isus je taj izdanak pravedni što će ga Bog podići Davidu, koji će »činiti pravo i pravicu u zemlji« i u čije će dane »Judeja biti spašena i Izrael živjeti spokojno«. Otac je izvor toga obećanja i on sada daje Isusa kao pastira i povjerava ovce svome Sinu, izdanku pravednomu. Isus, iz roda Davidova, doista je pravi kralj naroda. Na drevnom Istoku kraljevima je često pridodavan naslov pastira, jer oni su u ime Boga morali paziti na njegovo stado. Isus je stoga savršeni pastir, jer u njemu sâm Bog preuzima brigu o narodu. Zato Isus u današnjem tekstu i naglašava: »Ja i Otac jedno smo.« Djelujući iz toga jedinstva, Isus je moćan zaštititi svoje ovce, svoj narod, one koji u njega vjeruju, od svih zasjeda i izbaviti ih od svih nevolja, te im dati sve što im je potrebno kako ni u čemu ne bi oskudijevali.
Odlomak iz Otkrivenja zadržava čitatelje usred nebeske liturgije. Izričaji su izrazito simbolični. Bijele haljine označuju čistoću, a ta je čistoća postignuta krvlju Jaganjčevom. Slika je morala izazvati čuđenje. Jaganjčeva krv nešto je sasvim posebno. Umjesto da se tom krvlju nešto zaprlja ili oboji, njome se izbjeljuje, čisti. Ta je krv znak djelotvornosti smrti Kristove. Palme u rukama mnoštva znak su pobjede i veselja, a podsjećaju na radostan židovski Blagdan sjenica, kojim se slavila Božja prisutnost posred njegova naroda. Sada je ta prisutnost konačno proširena na sve narode te nije ograničena samo na židovski narod. I pobjeda pripada svima. Stoga oni u neprestanom bogoslužju »dan i noć« služe u tom nebeskom hramu, a »Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima«. I to je slika koja podsjeća na Blagdan sjenica. Židovi su o tom blagdanu razapinjali šatore, sjenice, kako bi se spomenuli vremena kad su s Bogom putovali kroz pustinju, a i sam je Bog tada boravio u šatoru. Bog osobno razapinje šator, a pristup u njega ne će biti pridržan samo svećenicima, nego će postati boravištem svih naroda. I taj narod ne će više trebati ni manu kakvu je Bog davao svom narodu u pustinji, jer »neće više gladovati«, a Jaganjac će ih poput pastira »voditi na izvore voda života«. Ne će više biti razloga žalosti, jer narod je ušao u konačnu radost.
