Hrvatska se u studenom spominje ratnih tragedija u Vukovaru i Škabrnji. Istina je da je Domovinski rat završio prije više od dva desetljeća, no obveza države da zaštiti pravo na život mučenih, ubijenih i nestalih u Domovinskom ratu postoji i danas. U tom smislu može se aktualizirati jedan hrvatski slučaj koji je završio pred Europskim sudom za ljudska prava. Naime, Republika Hrvatska i kulturno i povijesno i politički pripada europskomu krugu, a formalno i od pristupanja Europskoj uniji, no konvencijski se standardi, jednaki onim ustavnim, formalno primjenjuju od 5. studenoga 1997. godine, kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezine protokole te time priznala nadležnost Europskoga suda za ljudska prava i obvezatnost njegovih presuda.
Pred tim je sudom jedna udovica i majka nestaloga sina, podnoseći zahtjev za preispitivanje odluka hrvatskih sudova, uspjela dokazati izostanak brze i učinkovite istrage vezane uz ubojstvo njezina supruga od Jugoslavenske narodne armije 1991. godine u Vukovaru. Sud je presudom od 20. siječnja 2011. utvrdio da su 3. listopada 1991. trojica muških osoba odjevenih u vojne odore pripadnika JNA, od kojih je jedan bio osobno poznat podnositeljici, došla u njezinu kuću u Vukovaru i odveli joj supruga, čije je mrtvo tijelo kasnije podnositeljica vidjela na putu do vojnoga stožera kamo je odvedena. Oko suprugova tijela stajale su iste osobe koje su ga i odvele iz kuće. Kaznena prijava zbog ratnoga zločina protiv civilnoga stanovništva protiv deset osoba podnesena je u ožujku 1992., među ostalim i za kazneno djelo počinjeno na štetu njezina supruga. Istraga je trajala do 2003. godine, kada je kazneno djelo prekvalificirano u oružanu pobunu te su stečeni uvjeti za obustavu istrage na temelju Zakona o općem oprostu. Međutim, sudsko vijeće ukinulo je odluku istražnoga sudca o obustavi istrage jer je kazneno djelo i prije donošenja Zakona o općem oprostu kvalificirano kao ratni zločin protiv civilnoga stanovništva te je istraga nastavljena. Istraga je uz požurnice podnositeljice trajala sve do ožujka 2009. kada je obustavljena u odnosu na osumnjičenoga za ubojstvo njezina supruga zbog nedostatka dokaza. U travnju 2010. kazneno djelo protiv civilnoga stanovništva ponovno je prekvalificirano, sada u oružani napad, te je kazneni postupak obustavljen temeljem Zakona o općem oprostu u srpnju 2010. Podnositeljica je u zahtjevu Europskomu sudu za ljudska prava prigovorila da hrvatske vlasti nisu poduzele sve potrebne i ogovarajuće postupke kako bi se utvrdio i osudio počinitelj koji je usmrtio njezina supruga, pozivajući se na članak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencijom je propisano da je pravo na život svakoga zaštićeno zakonom te da nitko ne smije namjerno biti lišen života, osim ako je riječ o izvršenju najteže kaznenopravne sankcije – smrtne kazne – tamo gdje je takva kazna propisana). Sud je u presudi istaknuo da članak 2. Konvencije stavlja pred tuženu državu zahtjev za provođenje učinkovite istrage, odnosno takve istrage koja je podobna dovesti do identifikacije ili kažnjavanja odgovornih, koja mora biti pokrenuta pravodobno, provedena brzo i učinkovito, sve s ciljem očuvanja povjerenja javnosti u poštovanje vladavine prava i sprječavanja dojma prikrivanja ili tolerancije nezakonitih postupaka. Navedeni standardi učinkovite istrage ugroženi su ako postoje nedostatci u istrazi koji umanjuju mogućnost utvrđivanja smrti ili utvrđivanja odgovorne osobe koja se koristila smrtonosnom silom. Razmatranjem istražnoga postupka Sud je utvrdio nekoliko razdoblja potpune neaktivnosti državnih tijela, koja je ocijenjena kao nerazumna u konkretnim okolnostima te je zaključio da su utvrđeni zastoji u istrazi i njezina ukupna duljina trajanja doveli u pitanje učinkovitost istrage te stvorili negativan utjecaj na perspektivu utvrđivanja istine. Osobito su naglašeni propusti pravosudnih tijela prilikom utvrđivanja identiteta osoba koje su jednomu od svjedoka naredile pokopati supruga podnositeljice i neispitivanja svjedoka za kojega je podnositeljica tvrdila da je bio prisutan kad je odveden njezin pokojni suprug. Upravo su opisani propusti bili presudni za zaključak da nije provedena odgovarajuća i učinkovita istraga u vezi s okolnostima ubojstva supruga podnositeljice te je došlo do povrede članka 2. Konvencije.
Djelotvorna istraga sumnjivih smrtnih slučajeva obveza je državnih tijela, a praksa Europskoga suda za ljudska prava u brojnim predmetima, pa i onima u kojim je tužena Republika Hrvatske, svrstava obveze države u zaštiti prava na život u tri skupine. Negativna je obveza države da se suzdrži od nezakonitoga oduzimanja života, pozitivnom se obvezom smatra obveza donošenja djelotvornih normativnih i provedbenih mjera za sprječavanje gubitaka života, u svakom slučaju u kojem se to može izbjeći, a proceduralna je obveza države istraživanje sumnjivih smrtnih slučajeva.
Problem provođenja kvalitetne istrage zločina počinjenih u Domovinskom ratu svakako je u nedostupnosti potencijalnih počinitelja, koja često uzrokuje poteškoće koje sprječavaju napredak u istrazi, a nerijetko je riječ o zločinima od kojih je proteklo dosta vremena; kada se govori o neistraženim zločinima koji su počinjeni tijekom Domovinskoga rata, bilo nad civilima, bilo nad hrvatskim braniteljima, moment proteka vremena dodatna je i osobito otežavajuća okolnost kod utvrđivanja uzroka smrti i odgovornosti osobe koja je počinitelj. Standard za ubrzanje istrage u takvim starim slučajevima razlikuje se od standarda koji se može primijeniti u nedavnim događajima kod kojih je upravo brzina postupanja ključna, kako bi se očuvali ključni dokazi na mjestu zločina, te ispitali svjedoci dok im je sjećanje svježe i detaljno.
Nesporna je činjenica da je velik broj hrvatskih građana stradao za vrijeme rata, na okupiranim područjima, osobito na području Slavonije i Baranje na kojem je nakon velikosrpske okupacije, pa sve do 15. siječnja 1998. vlast vršila Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) koja je bila uspostavljena na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1037 od 15. siječnja 1996. Na tom su području stoga državna tijela Republike Hrvatske mogla provoditi vlast, uključujući i pravosudnu te provođenje službenih istraga, tek od 15. siječnja 1998.
U odnosu na dokazana usmrćenja većega broja civila i hrvatskih branitelja i nakon provedene opsežne kriminalističke obrade, Ministarstvo unutarnjih poslova je 21. rujna 1995. nadležnomu državnomu odvjetništvu podnijelo kaznenu prijavu protiv 231 počinitelja zbog više kaznenih djela, među ostalim i za usmrćenje četrdeset i sedam civilnih osoba zatečenih u Općoj bolnici u Vukovaru, a nadležno je državno odvjetništvo povodom te kaznene prijave podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv 198 osoba za koje se mogao utvrditi identitet. Nadležni županijski sud odredio je i proveo određene istražne radnje te odredio pritvor i raspisao tjeralicu protiv tih osoba. Nakon dovršetka istrage kazneni je postupak obustavljen u odnosu na 188 osoba zbog kaznenoga djela oružane pobune koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu. U odnosu na ostale okrivljenike podignuta je optužnica za kazneno djelo ratnoga zločina. Iako je veći broj okrivljenika nedostupan hrvatskim vlastima jer žive u Republici Srbiji koja ih kao svoje državljane ne izručuje, u toj je državi proveden kazneni postupak protiv 24 osobe, od kojih je osam osuđeno na kazne zatvora u rasponu od pet do 20 godina. Protiv triju osoba vođen je postupak i pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zbog ubijanja ratnih zarobljenika na Ovčari te su dvije od tih osoba osuđene na kazne zatvora od deset i dvadeset godina.
