Misionari Naše Gospe Saletske
Sv. papa Ivan Pavao II. povodom 150. obljetnice ukazanja izjavio je: »La Salette je poruka nade jer se naša nada hrani zagovorom njezine Majke Čovječanstva.«
Pobožnost prema Majci Božjoj u temelju je družbe Misionara Naše Gospe Saletske, lat. Missionarium Saletiniensis, saletinci, kratice – M.S. Osnovao ju je 1852. biskup Grenoblea u jugoistočnoj Francuskoj Philibert de Bruillard, koji je zamolio da se nekolicina njegovih svećenika brine za sve brojnije hodočasnike u njegovoj biskupiji, koji su posjećivali planinsko svetište u malenom selu La Saletteu u nenaseljenom dijelu Alpa, u kojem se 19. rujna 1846. Majka Božja ukazala 14-godišnjoj djevojčici Melanie Calvat i 11-godišnjemu dječaku Maximinu Giraudu dok su na pašnjaku čuvali krave. Papa Pio IX. to je Gospino ukazanje i poruke svim narodima svijeta o pogibelji nadolazećih svjetskih ratova, patnji mnoštva ljudi i progonu Crkve službeno priznao 16. studenoga 1851. i odobrio javnu pobožnost i molitve Gospi Saletskoj. Djevojčica Melanie postala je redovnica u samostanu u Napulju te je g. 1878. osobno ispričala sadržaj Gospinih poruka papi Leonu XIII. koji ju je primio u privatnu audijenciju. Prenijela je svetomu otcu Gospine riječi: »Namjesnik će moga Sina mnogo trpjeti jer će Crkva kroz neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. Crkva će proživljavati strašnu krizu. Budući da će istinska vjera u Boga biti zaboravljena, svaki će pojedinac htjeti biti samostalan i nadmoćan u svom narodu. Dokinut će se građansko, kao i crkveno pravo. Gazit će se red i pravda te će se susretati samo ubojstvâ, mržnja, zavist, laž i razdor, bez ljubavi prema domovini i obitelji… Sve će građanske vlasti imati jedan te isti plan, a to će biti ukinuti i uništiti svako vjersko načelo, kako bi se napravilo mjesta za materijalizam, bezboštvo, spiritizam te poroke svih vrsta…« Nadalje je kazala: »Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi. Gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ ‘ljubav’ izlijeva s njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa… Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat… Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta.« Ti su simboli – mali čekić i štipaljke s obje strane križa – karakteristični za raspelo iz La Salettea.
Samo dvije godine kasnije, g. 1890., Rim je i službeno potvrdio mušku redovničku zajednicu biskupa Grenoblea, čiji su redovnici, svećenici i časna braća laici posvećeni objavljivanju poruke Gospe Saletske, koja poziva svakoga pojedinca na iscjeljenje raznovrsnih unutarnjih slomljenosti kroz osobno pomirenje s Bogom. Danas su uključeni u sve vrste pastoralnih aktivnosti, od župnih, dušobrižničkih, misijskih, karitativno-humanitarnih, znanstvenih, odgojno-obrazovnih…
Prijedlog o gradnji marijanskoga svetišta u La Saletteu u francuskim Alpama u biskupiji Grenoble-Vienne na 1787 metara nadmorske visine dao je već papa Pio IX. Gradnja je započela 1852., godinu dana po priznanju ukazanja, a današnje hodočasničko odredišta Marijinih štovatelja iz cijeloga svijeta bilo je završeno nakon deset godina. Zanimljivo je da je svetište doista mirno hodočasničko mjesto bez trgovina, kafića, buke, restorana, vreve, suvenirnica, što, možda, ima veze i s nedalekom kolijevkom najstrožega katoličkoga reda, kartuzijanaca – kartuzijom La Grande.
Dobro je prisjetiti se i riječi sv. pape Ivana Pavala II. koji je povodom 150. obljetnice ukazanja izjavio: »La Salette je poruka nade jer se naša nada hrani zagovorom njezine Majke Čovječanstva.«
Oko tisuću misionara Naše Gospe Saletske danas djeluje u 25 država na pet kontinenata pod vodstvom generala reda o. Silvana Marise.
Postoji i ženska redovnička zajednica koja se zove Sestre misionarke Naše Gospe Saletske, koja je ujedinila dvije grane, jednu koju je g. 1930. osnovao o. Celestin Crozet, svojedobni general reda saletskih misionara, i drugu gospođe Henriette Deluy-Fabry rođene u Marseilleu, oduševljene porukama Gospe Saletske. Ujedinjenje je započelo g. 1955., a Rim ga je odobrio uoči zatvaranja Drugoga vatikanskoga koncila 1964. godine. Danas je u družbi Sestara misionarka Gospe Saletske 170-ak redovnica, koje djeluju u Francuskoj, Brazilu, Madagaskaru, Filipinima, SAD-u, Poljskoj, Angoli i Mjanmaru.
Oblati Bezgrješnoga Začeća
Papa Pio XI. nazvao je članove te misijske družbe »specijalistima za teške misije«.
Sin bogatih plemićkih roditelja Eugene od Mazenoda rođen je g. 1782. u gradu Aix-en-Provenceu s današnjih nešto manje od 150 000 stanovnika u južnoj Francuskoj u regiji Provansa, udaljenom 30-ak kilometara od Marseillea. Njegov otac Charles Antoine de Mazenod, član francuskoga plemstva, bio je predsjednik regionalnoga parlamenta, a njegova majka Marie-Rose Joannis istaknuta predstavnica buržoaskih trgovaca. Sve su to mladom Eugeneu bile pretpostavke za uspješan i ugodan život, međutim taj se njegov idilični i obećavajući svijet rasplinuo Francuskom revolucijom g. 1789. Budući da se njegov otac usprotivio revoluciji, cijela je obitelj morala pobjeći u izgnanstvo u Italiju, kada proživljava obiteljske nestabilnosti, materijalnu oskudicu, čak i pogibelji. Prisiljena je stalno se seliti u Torino, Veneciju, Napulj i Palermo. Eugene ne samo da nije mogao nastaviti uredno školovanje, nego je bio odvojen i od svoje majke, koja je napustila muža i obitelj kako bi se vratila u Francusku i tamo pokušala povratiti izgubljenu obiteljsku imovinu. Posebno je Eugene teško proživljavao što nije imao prijatelje s kojima bi podijelio svagdašnje radosti i poteškoće. Bilo mu je 20 godina kada se vratio iz progonstva u rodni kraj. Po dolasku u Francusku mlad, zgodan, s poznatim obiteljskim imenom, naslijeđenim bogatstvom, koje je njegova majka u međuvremenu vratila, odlučio je nadoknaditi izgubljeno vrijeme i užitke. Planirao je brak s mladom bogatom nasljednicom, siguran i prestižan položaj u društvu i tako osigurati lagodan život.
Ti su se snovi srušili jedan po jedan počevši od neočekivane smrti njegove izabranice, bogate mlade žene. Eugene, tada 25-godišnjak, bio je prisiljen promisliti o smislu svojega života shvativši da nije nekakav izvanredan čovjek kako je to umišljao jer nije postigao, zapravo, ništa posebno u životu. Površna prijateljstva i lagani životni užitci u visokom društvu činili su ga samo ispraznim i bez cilja. Nakon duhovnih previranja i lomova čvrsto je odlučio učiniti boljim sebe, i kao čovjeka i vjernika, ali i brojne prijatelje i znance jer je sve više uviđao društvenu i moralnu pustoš koju je iza sebe ostavila Francuska revolucija. Žalostilo ga je jadno stanje svećenstva i posvemašnje vjersko neznanje puka. Prisjetio se i don Bartola Zinellija, svećenika svetoga života, s kojim se kao dječak u doba obiteljskoga progonstva u Veneciji od 1794. do 1797. družio, i od kojega je upijao zdravu duhovnost i posebice pobožnost prema Djevici Mariji. Doživio je pravu »milost obraćenja«, kako je to kasnije posvjedočio u svojim zapisima, tijekom klanjanja križu na Veliki petak g. 1807. kada je svjestan svojih grijeha imao duboko iskustvo Kristove ljubavi i dobrote koja je kulminirala prolijevanjem njegove krvi kako bi svi ljudi zadobili oproštenje grijeha. Taj trenutak milosti doveo ga je do odluke za svećeništvo te je g. 1808. ušao u sjemenište sv. Sulpicija u Parizu. Zaređen je za svećenika u Amiensu, 21. prosinca 1811., uzevši za mladomisnički slogan: »Biti sluga i svećenik siromašnih«. Taj je slogan kasnije i nastojao živjeti u životu družeći se s osiromašenim mladima, ratnim zarobljenicima i ostalim obespravljenim i zaboravljenim ljudima. To ga je i zbližilo s marijanskom družbom i misijskom skupinom Charlesa de Forbin-Jansona, koji je kasnije postao biskup francuskoga Nancyja, iz čega se i u njemu rađala želja da u pastoralno-misionarski rad uključi što veći broj istomišljenika, koji su mu pomalo prilazili. Njih je pozivao da »žive zajedno kao braća« i »propovijedaju riječ Božju siromašnima« posve predani radu u misijama, obvezujući se zavjetima.
Ubrzo su se pročule njegove propovijedi na njegovu materinskom provansalskom jeziku u crkvi sv. Magdalene u Aixu. Osniva i ustanovu za kršćanski odgoj mladeži, postaje kapelan zatvorenika i organizira brojne pučke misije. Istodobno je napisao pravila za redovničku misijsku družbu Oblata Bezgrješnoga Začeća, kratice – O.M.I., koju je 17. veljače 1825. potvrdio papa Leon XII. Njezin je broj gotovo nevjerojatno brzo rastao tako da je okupljala više od 8000 članova, raspršivši se po svim krajevima svijeta. Papa Pio XI. nazvat će kasnije te redovnike »specijalistima za teške misije«.
Mazenod je cijeli svoj svećenički život bio dosljedno revan i strog, nimalo se ne štedeći, što mu je ipak prilično oslabilo tjelesne snage. Sljedećih se godina suočavao s brojnim kušnjama: sukobima, neuspjesima, privremenim gubitkom francuskoga državljanstva, čak i sumnjama iz Svete Stolice, ali ih je sve prebrodio s pouzdanjem u Marijin zagovor. Odbio je najprije ponuđenu mu biskupsku stolicu u Châlonu, no uvidjevši pastoralne potrebe rastućega velikoga lučkoga grada Marseillesa, postao je kasnije, g. 1937., njegovim biskupom. Osnivao je nove župe, podigao novu katedralu, zatim svetište Naše Gospe od Straže, izgradio nove i obnovio stare crkve, vratio isusovce u biskupiju, učvrstio zajedništvo sa svećenstvom, i klera s narodom, organizirao raznovrsne duhovne programe za mlade, radnike, imigrante i potrebite. Posebnom je milošću smatrao odlazak u Rim 8. prosinca 1854. kada je svjedočio proglašenju dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Cijelo je to vrijeme služio kao vrhovni general oblata, a preminuo je 21. svibnja 1861. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim u Rimu 3. prosinca 1995. Danas njegova družba djeluje u 68 zemalja diljem svijeta, a vrhovni joj je poglavar, 13. po redu, o. Louis Lougen rođeni Amerikanac.
