Ne treba čuditi što se Crkva u Hrvatskoj uz ovogodišnju svetkovinu Velike Gospe nije nekim posebnim programom osvrnula na događaj koji je uvelike utjecao ne samo na njezin život, nego i na život čitavoga hrvatskoga društva u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća. Riječ je o Međunarodnom marijanskom kongresu koji je čudesno, usred komunizma, dan uoči i na dan Velike Gospe okupio u svetištu Majke Božje Bistričke mnoštvo od 200 tisuća hodočasnika iz svih hrvatskih krajeva, ali i šire. Opravdanje da toj, 50. obljetnici ne mora nužno posvetiti više prostora krije se već u geslu toga događanja. Naime, pod kongresnom lozinkom »Marija – početak boljega svijeta« željelo se pokazati da je Majka Božja izvor otkupljenja svijeta ne samo u ulozi njezina povijesnoga života, nego i u ulozi njezina djelovanja u svakom povijesnom času, uključujući i sadašnji, te se njezino djelovanje ne može ograničavati proslavama obljetnica.
Bolji svijet za Crkvu i narod koji dolazi po Mariji nastavio se ostvarivati proslavom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je započela marijanskom godinom 1975./1976., a završila Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. godine. Blažena Djevica Marija bdjela je nad Hrvatskom i u doba najgorega rata, nad svim izbjeglima i prognanima, nad braniteljima koji su joj se utjecali, nad ucviljenima zbog smrti i ranjenima, a znakovito je da su krvave operacije završile pobjedom u Oluji na njezin blagdan, na Majku Božju Snježnu, 5. kolovoza 1995.
Tada je hrvatski narod uz njezin zagovor uspio pobijediti sile krvoločnoga zla koje je u svom pothvatu istrebljenja hrvatskoga naroda kao takve napokon prepoznalo i mjerodavno sudsko tijelo u Haagu u prvostupanjskoj presudi objavljenoj 6. kolovoza ove godine (rabeći za srpske državne i vojne ideologe i stratege formulaciju »udruženi zločinački pothvat«).
Teško je zamisliti da za sile zla postoji išta nepodnošljivije u vezi s čovjekovim životom od uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, to jest činjenice da je tijelo nekoga čovjeka – a čovjeka zlo uvijek smatra nižim bićem do mjere gađenja – slavno završilo ondje otkuda je zlo zauvijek izgnano. Stoga ne treba čuditi što se zlo zapravo boji Blažene Djevice Marije; pred njom postaje kukavica koju zastrašuje snaga njezina milosrđa, ljubavi, majčinstva, blizine, nenametljivosti, a najviše ga je strah uloge Majke Božje kao one koja ljude vodi do Isusa. Zato ne može propasti ni čovjek ni narod koji se utječe Majci Božjoj.
Do koje mjere zagovor Majke Božje može utjecati na sredine koje i povijesno slove kao suzdržane prema kršćanskim vrjednotama, iako su na tim vrjednotama izrasle njihove kulture, pokazuje žalostan događaj ubojstva provincijala francuskih monfortanaca o. Oliviera Mairea koje se dogodilo baš uoči ovogodišnje proslave Velike Gospe. U nizu potresnih svjedočanstava i prijepora u vezi s okolnostima ubojstva ističe se poruka francuskoga predsjednika. On, koji je na čelu laicističke države, izjavio je da je sada državni »prioritet zaštititi one koji vjeruju«. Rekao je i sljedeće: »Napasti svećenika, čovjeka Crkve, znači napasti dušu Francuske.« Ako se zna da su monfortanci redovnici kojima u naslovu stoji da su »družba Marijina«, u čitavoj žalosti zbog smrti redovnika ohrabruje to da Europa, sada preko Francuske, ponovno otkriva da ima kršćansku dušu koju treba zaštititi. I u ovom se povijesnom času potvrdilo: Marija i Marijini štovatelji uvijek i svagdje, bez obzira na ugroze, početak su boljega svijeta.
