Nakon što je potkraj 19. st. postalo jasno da modernizam na velika vrata ulazi i u Hrvatsku, prije svega kroz kulturu, posebice umjetnost, katolička inteligencija shvatila je da redovita sredstva duhovne borbe ne će biti dostatna da se Crkva tomu odupre. Naime filozofije kao što su Nietzscheova i Schopenhauerova, darvinizam (evolucionizam), nove psihologije (psihologija postaje tzv. »kultna znanost«), nove političke ideologije kao što su liberalizam, socijalizam i socijaldemokracija – ukratko, nagla sekularizacija i laicizacija sve su više nagrizale tradicionalno, katoličko duhovno tkivo hrvatskoga društva. Svemu tomu trebalo se organizirano suprotstaviti i ponuditi katoličku platformu kulturnoga i socijalnoga života. Tomu je pridonijela i enciklike Lava XIII. Militantis Ecclesia 1897., koja je potaknula katolike na organiziran društveni rad.
Stoga je u Zagrebu od 3. do 5. rujna 1900. održan Prvi hrvatski katolički sastanak ili kongres. U velebnu ozračju okupilo se, uz hrvatski episkopat, nekoliko tisuća sudionika iz hrvatskih zemalja. Obrađene su brojne teme: od karitasa u najširem smislu te riječi preko kršćanske filozofije i znanosti u visokoškolskoj nastavi, odnosa između Crkve i države te socijalnih pitanja, prije svega radničkoga (pravedna plaća, tjedni odmor, rad trudnica i žena uopće i sl.) do crkvene umjetnosti, književnosti, tiska i dr.
Iako je uspjeh sastanka bio različito ocijenjen, on je nedvojbeno pomogao da se katolici trgnu iz ravnodušnosti. »Treba da osvježimo vjersku svijest«, piše tada zadarska »Croatia«. Katolička se inteligencija od tada mobilizira u traženju odgovora na pitanja o tome kako se nositi s liberalizmom i modernističkim načinima mišljenja; kakvu taktiku borbe primijeniti, koja sredstva uporabiti. Iako nije donio mnogo neposrednih plodova, djelomice stoga što su njegovi najveći zagovaratelji uskoro umrli (A. Jagatić, A. Bresztyenszky, K. pl. Vojnović, D. Politeo), pridonio je većoj osviještenosti i potrebi organizirane zauzetosti katoličke inteligencije u javnom životu, otvorivši vrata Hrvatskomu katoličkomu pokretu pod vodstvom krčkoga biskupa sluge Božjega Antuna Mahnića. Može se reći i to da je od tada katolički laikat preuzeo odgovornost organizirane neposredne prisutnosti i djelovanja Crkve u društvu. Svakako, ostaje svijetao spomen na nj i pitanje: Treba li nam i danas takav sastanak? (L)
