David Sanches veseo je i elokventan dječak koji voli igrati košarku, ali često mora stati i odmoriti se jer mu tijelo ne podnosi dugu i intenzivnu fizičku aktivnost zbog drepanocitoze – bolesti srpastih stanica koja je naslijeđeno stanje znakovito po crvenim krvnim stanicama u obliku srpa i kroničnoj hemolitičnoj anemiji. Ruthie Weiss šarmantna je djevojčica koja također voli košarku i željela bi je igrati profesionalno, ali ne vjeruje da će se to dogoditi zbog slaboga vida koji je u njezinu slučaju jedna od posljedica albinizma. David i Ruthie upoznajemo u dvije od nekoliko paralelnih priča dokumentarnoga filma »Human Nature« (Ljudska narav) američkoga dokumentarista Adama Bolta (»Godine opasnog življenja«, »Unutarnja pljačka«) koji se, među ostalim, bavi medicinskim, etičkim i socijalnim aspektima genetičkoga inženjeringa uz pomoć tehnologije CRISPR.
S nedavnim predstavljanjem novih vrsta mRNA cjepiva proizvedenih za borbu protiv koronavirusa ponovno je aktualizirana tema genetičkoga inženjeringa i utjecaja na ljudski genetski kod u molekuli DNA. Cjepiva dvaju proizvođača, farmaceutskih tvrtki Pfizer/BioNTech i Moderna Biotech djelovanje postižu tako da uz pomoć molekule glasničke ribonukleinske kiseline (mRNA) stanicama daju uputu za stvaranje proteina šiljka. Budući da je to relativno nova tehnologija, u javnosti se počelo postavljati pitanje može li mRNA cjepivo promijeniti ljudski genetski kod. Odgovor stručnjaka jasan je i nedvosmislen: ne, mRNA cjepiva ne mogu utjecati na naš genetski kod jer da bi se to dogodilo, bio bi potreban enzim koji »prepisuje« RNA u DNA, a taj enzim naše tijelo ne posjeduje. Dakle, unatoč nekim katastrofičnim analizama i prognozama u stilu teorija zavjere, možemo biti mirni s obzirom na utjecaj mRNA cjepiva na čovjekov genetski kod.
To čini se nije slučaj s tehnologijom CRISPR/Cas9 koja pripada najnovijim i najkontroverznijim alatima genetičkoga inženjerstva kao grane bioinženjeringa. Genetičko inženjerstvo, kako i sam naziv discipline kaže, bavi se manipuliranjem genoma živoga bića, a bioprocesno se inženjerstvo bavi razvojem procesa koji omogućuju proizvodnju lijekova, hrane itd. Cilj bioinženjeringa definiranje je metode i stvaranja tehnologije za učinkovito i precizno mijenjanje genoma stanica. Tako su istraživanjem imunosnoga sustava bakterija otkriveni proteini koji prepoznaju i razgrađuju stranu DNA. Analizom tih proteina i njihove funkcije otkriveno je kako protein Cas9 razgrađuje stranu DNA uz pomoć malih molekula RNA, dugih 20-ak baza. Cijeli sustav naziva se CRISPR/Cas9 (od engl. Clustered, Regularly Interspaced Short Palindromic Repeats).
Bolt se u svom dokumentarcu kratko osvrće i na jednu od neuspješnih epizoda bioinženjeringa kada se kod četvero djece koja su tijekom 2002. godine u Francuskoj bila podvrgnuta genskoj terapiji razvio karcinom, ali to stavlja u kontekst ranijih faza razvoja tehnologije. Najranije faze razvoja tehnologije CRISPR/Cas9 počele su 1987. godine kada su identificirane regije CRISPR u genomu bakterije Escherichia coli. Znanstvenici Ruud Jansen i Francisco Mojica opisali su 2002. godine genomska CRISPR mjesta, a 2007. je godine otkriveno da je CRISPR dio bakterijskoga stečenoga imuniteta. Znanstvenice koje su otkrile sustav CRISPR/Cas9, Jennifer Doudna i Emmanuelle Charpentier, razvile su sustav koji se upotrebljava u biotehnologiji, a obuhvaća samo protein Cas9 iz bakterije Streptococus pyogenes i jednu kombiniranu molekulu RNA, sgRNA (od engl. single-guide RNA) ili gRNA (od engl. guide RNA), nastale spajanjem molekula CRISPR RNA (crRNA) i transaktivirajuće CRISPR RNA (tracrRNA). Sustav omogućuje precizno izrezivanje ili ubacivanje sljedova DNA u genom, što omogućava dodavanje ili uklanjanje funkcija.
Jennifer Doudna u Boltovu dokumentarcu ispričala je kako je sanjala da predstavlja svoja otkrića u uredu neke moćne osobe koja joj je bila okrenuta leđima. Nakon što je opisala što se točno može postići tom tehnologijom, ta se osoba okrenula i ona je shvatila da je riječ o Adolfu Hitleru koji joj sa smiješkom na usnama govori: »Želim razumjeti upotrebu i implikacije te nevjerojatne tehnologije.« Doudna priznaje da se probudila u hladnom znoju i da ju taj san proganja od toga dana jer je svjesna što bi se moglo dogoditi da je netko poput Hitlera imao pristup toj tehnologiji.
Međutim, Stephen Hsu, američki fizičar kineskih korijena, ne dijeli Doudninu zabrinutost i ne vidi nikakav problem ni u umjetnoj oplodnji ni u zadiranju u ljudski genetski kod ni, u konačnici, u eugenici koju on i njemu slični zagovaraju kao pozitivan utjecaj čovjeka na evoluciju. Neki znanstvenici koji podupiru eugeniku zauzimaju se i za pravo na pobačaj i smatraju da bi trebalo biti zakonom dopušteno ubiti i novorođeno dijete u slučaju da se rodi s Downovim sindromom ili drugim teškim bolestima. Tako je, na primjer, u Danskoj trudnicama omogućena besplatna prenatalna dijagnostika i nakon toga medicinski inducirani pobačaj, što se trenutačno, s obzirom na dosegnuti razvoj dijagnostike, najčešće upotrebljava za pobačaje djece s Downovim sindromom, koju i Hsu izričito spominje u svom intervjuu za Bolta u »Ljudskoj naravi«.
Slično stajalište u prošlom su stoljeću zastupali ideolozi u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i nekim skandinavskim zemljama, u kojima je eugenika uživala veliku pozornost i imala na raspolaganju velika financijska i materijalna sredstva za razvoj i provedbu. Provođeni su legalni pobačaji, u čemu je nacistička Njemačka bila iznimka u vremenu kad je pobačaj bio zakonom zabranjen u većini zemalja svijeta. U Njemačkoj su tako eutanazirani mnogi psihički i fizički bolesnici te pripadnici takozvanih »nižih rasa«. Nije jasno jesu li suvremeni zastupnici eugenike ignoranti pod vidikom povijesti koja bi trebala biti učiteljica života ili su moralno toliko zastranili da ih te povijesne činjenice i ne zabrinjavaju, ali jasno je da su, među ostalim, upali u zamku scijentizma (pretjerano povjerenje u metode prirodne znanosti). Hsu smatra da je budućnost CRISPR/Cas9 i sličnih tehnologija za uređivanje genoma, od kojih neke tek trebaju biti otkrivene, u rukama znanstvenika i da se nitko drugi ne bi smio miješati u to. On i drugi scijentisti naivno (i potencijalno pogubno) misle da metoda CRISPR/Cas9 obećava demokratiziranu, personaliziranu i dostupnu eru uređivanja genoma i u konačnici bolju budućnost čovječanstva.
Bolt je u »Ljudskoj naravi« uspio prilično efektno inkorporirati tri žanra u jedan: edukativan je u predstavljanju tehnologije za uređivanje gena CRISPR; emotivan je i osoban u dijelovima koji se bave dvoma mladim ljudima koji se prilagođavaju životu s genetskom bolešću i filozofski kada raspravlja o etici uređivanja nasljednoga ljudskoga genoma. Nakon prvoga šoka zbog otvorenoga iznošenja eugeničkih teza ostaje djelomično gorak okus jer su zastupnici tih teza u Boltovu filmu dobili platformu bez otvorenoga i izričitoga protivljenja. Taj gorak okus ne može do kraja isprati ni genijalna misao mladoga Davida Sancheza na kraju filma, nakon što su mnogi istraživači izrekli svoje hvalospjeve o potencijalima CRISPR-a u liječenju bolesti. Naime, novinara je zanimalo je li David ikad poželio da su njegovi roditelji mogli iskoristili alate genetičkoga inženjeringa da spriječe njegovu bolest. Sanchez zastaje i odgovara da nije: »Mislim da tada ja ne bih bio ja.«
