Nepripadnom isplatom mirovina potkrada se ne samo mirovinski sustav, nego i državni proračun, odnosno država. Polazeći od činjenice da hrvatski mirovinski sustav nije samostalan, nego podržavljen i da se isplata mirovina osigurava iz državnoga proračuna, koji se puni doprinosima osiguranika i poreznih obveznika, nezakonite su isplate potkradanje države, a u krajnjoj posljedici potkradanje svih građana i pravnih osoba od kojih se naplaćuju porezi i doprinosi. Zbog toga je i korupcija oblik krađe. Zato država donosi propise kojima se suzbijaju i kažnjavaju kaznena djela krađe, odnosno korupcije, za koju narod ima bolji izraz, a to je »mito«. Nažalost procesi se razvlače u beskonačnost tako da javnost nakon nekoliko godina zaboravi o čemu se zapravo radi.
Kada se otkriju takvi slučajevi, često zahvaljujući medijima, javnost se o tome izvijesti i eventualno započne suđenje, nakon čega sve zatihne. Nisu krivi mediji, nego činjenica da po pravilu »svaki tjedan lopov jedan« iskrsne neki novi zanimljiv slučaj, koji brzo baci u sjenu neki novi slučaj. To tako ide godinama. Privremeno se prati svaki započeti sudski proces u kojem se osumnjičeni brane izjavama: »Ne osjećam se krivim«, »Sve mi je namješteno« ili: »To je politički progon.« Zbunjivanju javnosti pridonose i odvjetnici osumnjičenih, koji već unaprijed stvaraju uvjerenje o nevinosti osumnjičenika, a time se stvara i pritisak na sudstvo.
Ako se radi o državnim ili stranačkim dužnosnicima, ponavlja se ista situacija, samo u tom slučaju umjesto odvjetnika nastupaju predstavnici vlasti koji brane svoje kolege po stranačkoj ili prijateljskoj liniji.
Kada se utvrdi krivnja i odgovornost, u oba slučaja odgovara samo pojedinac, a političke stranke i druge strukture vlasti »nemaju s tim veze«. Pa čak ni torba puna milijuna pronađena u garaži susjeda nije nikakav dokaz. Susjed kaže da milijuni pronađeni u njegovoj garaži ne pripadaju osumnjičenomu prijatelju, nego su njegovi. Nitko ne pita odakle mu toliki novac i zašto ga tako neodgovorno drži u garaži umjesto u banci. Vjerojatno se pretpostavlja da je susjed bio samo malo zaboravan ili se uzima u obzir »zaštita njegovih osobnih podataka« ili pak okolnost da je susjed bračni drug neke državne dužnosnice pa se štiti dostojanstvo državne dužnosnice. Dakle postoje brojne mogućnosti izigravanja odgovornosti, kako kaznene tako i političke, a moralna se u pravilu zanemaruju.
Međutim, osim nabrojenih odgovornosti postoji i materijalna, a to ćemo problematizirati u slučaju spomenutih nezakonitih mirovina, kojima je pogodovala odgovorna službenica Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje. Ona je kao šefica Odjela za kontrolu podataka desetak godina povećavala budućim korisnicima mirovina mirovinski staž ili uvećavala podatke o plaćama i tako im omogućavala ostvarenje većih mirovina. Korisnici tih mirovina za te su usluge plaćali mito od 1000 do 2000 eura (možda i više). Neki su ostvarivali prava na mirovine prije ispunjenja uvjeta, drugi u daleko većim svotama (čak više od 9000 kuna), dakle daleko većim od onih koje bi im pripadale prema stvarnom stažu i stvarno uplaćenim doprinosima. Pljačkala se država, a to su svi osiguranici i poduzetnici koji godinama (najmanje 15) moraju plaćati doprinose i poreze za svoje mirovine, ostvarene u visinama često ispod životnoga minimuma.
Pravomoćnim osuđivanjem i izdržavanjem kazne ne će biti zadovoljena pravda ako ne budu kažnjeni i davatelji mita, koji primanjima nezakonitih mirovina godinama oštećuju državu, dakle sve građane. Radilo se o 40-ak takvih korisnika koji su svaki za sebe pojedinačno ostvarili već više od 200 tisuća kuna. Javnost ima pravo saznati njihova imena i prezimena, kao i visine nepripadnih isplata mirovina, a ne samo ime odgovorne šefice u mirovinskom. Oni su svi zajedno organizirano pljačkali državu. Budući da se radilo i o beneficiranim dakle povećanim staževima, očito je da oni nisu pripadali skupini osiguranika s niskim plaćama.
Svatko od njih trebao bi biti kazneno gonjen i vratiti nepripadno primljene svote mirovina uz obračun kamata, kao što se to naplaćuje i za dužne doprinose. U protivnom narod ima pravo na sumnju da država ne funkcionira kao pravna država. Postavlja se pitanje tko u ime države (dakle svih nas) ima obvezu i dužnost provesti daljnje postupke. Prije svega to su nadređeni rukovoditelji HZMO-a. HZMO ima poseban Pravilnik o imovinskopravnim tražbinama iz 2002. g., koji je mijenjan i dopunjavan nekoliko puta. Osim toga HZMO ima za te postupke i pravnu službu.
Nadovezujući se na taj oblik pljačke u mirovinskom, valja podsjetiti da štete nastaju i u slučajevima kada se mirovine godinama isplaćuju već davno umrlim korisnicima. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko je takvih slučajeva bilo do sada i koliko je od toga naplaćeno kao šteta.
Poseban su slučaj štete koje nastaju zbog prometnih nesreća s posljedicama smrti i teške invalidnosti. U tim slučajevima često je riječ o mlađim osobama koje ostvaruju prava na obiteljske ili invalidske mirovine, to jest koje su ostvarene prije nego što su ispunjeni propisani uvjeti starosti. Počinitelj štete u tim je slučajevima treća osoba koja je uzrokovala prometu smrt ili invalidnost, pa ona i odgovara za štetu. Međutim, kako ta odgovornost posredovanjem obveznoga osiguranja od autoodgovornosti prelazi na osiguravajuća društva, ona su odgovorna HZMO-u za štetu zbog preuranjene mirovine. Ta se odgovornost proteže i na turiste strance, odnosno na njihova osiguravajuća društva ako su skrivili nesreću. Pitanje je i koliko HZMO ostvaruje odšteta s osnova osiguranja prometnih nesreća.
Druge države, posebno njihova mirovinska osiguranja, pridaju posebnu važnost mogućnostima takvih odšteta. U njihovim formularima za mirovine obvezno postoji pitanje je li šteta (smrt ili invalidnost) nastala u prometu. Bez odgovora na to pitanje ne rješava se zahtjev. Tako njihova mirovinska osiguranja ostvaruju na temelju odštete svoje dodatne prihode. Naša država, odnosno njezini dužnosnici koji se imenuju na rukovodeće položaje u HZMO-u, trebala nastojati ostvarivati što više takvih odšteta.
