Na Nedjelju Dobroga Pastira mise su i molitve usmjerene za duhovna zvanja, koja su (htjeli to mi priznati ili ne) u velikoj krizi. Nažalost, sve više nedostaje svećenika. Naime, moramo poći od premise da su i svećenici samo ljudi, a kao takvi imaju limite koje nije dobro ni pametno dosegnuti. Sigurno je da se kod velikoga broja javlja neuroza i zamor zbog velikoga posla koji su zbog toga problema prisiljeni raditi. Opterećenje i neuroza nastaju zbog toga što moraju raditi ono što bi trebala raditi dvojica ili čak trojica. Kad tako sagledamo problem, dolazimo u uzročno-posljedičnu situaciju jer se povećava razlika između potrebnoga i stvarnoga broja duhovnika. Na taj način to zvanje izlažemo negativnu ozračju pa se kolebaju i oni koji su bili na putu odluke o školovanju na crkvenim učilištima. Na žalost, najveća je odgovornost na katoličkoj, crkvenoj hijerarhiji koju sve više potresaju skandali, i vjernicima koji su to što jesu više iz običaja nego iz potrebe. Naime, mladim ljudima treba podrška okoline da bi donijeli tu, životnu odluku. Umjesto podrške najčešće smatramo da nastaje gubitak člana obitelji koji se namjerava baviti poslom koji nije u trendu.
Osim toga sam primijetio da se u velikoj većini novih crkava svetohranište više ne nalazi iza oltara, nego negdje sa strane. Na mjestu gdje bi trebalo biti svetohranište (jer je tamo bilo dvadeset stoljeća) nalaze se »tronovi« župnika. Kao vjernik sam uvjeren da se bez Božje pomoći ne može ništa dobro dogoditi, ali mora nam biti jasno da on, kao savršeni otac, ne pomaže one koji ga iskreno ne zazovu uvažavajući svačije želje i mišljenja (čak i onih koji ga negiraju i vrijeđaju). Kao vjernici znamo da nam je njegov sin ostavio euharistiju kao jedan od načina komunikacije s njim. Uz to ostavio nam je hostiju kao simbol njegova tijela, a znamo da je pretvorba najvažniji dio svete mise. Ostaje nam zaključiti da crkve postoje zato da bismo mogli blagovati Tijelo Kristovo, što opet nameće zaključak da mu pripada središnje mjesto u svakoj crkvi. Nažalost, to micanje u stranu simbola koji nam je preko svoga Sina (koji je također Bog) poklonio Otac nebeski govori da dio dušobrižnika više vodi računa o sebi nego o Kristu koji je raspet na križu da bi nas spasio. Ne možemo prešutjeti činjenicu da je taj golemi propust promaknuo i biskupima. Dakle, uvjeren sam, jer me na to vjera obvezuje, reći da je najveći problem u tome što je sve više deklarativnih vjernika i svećenika, koji Božju pomoć pretvaraju u samoposlugu obraćajući mu se isključivo onda kad imaju problem koji ne mogu riješiti. Znamo da je zbog toga Sin Božji rekao svetomu Petru: »Makni se od mene, sotono, jer ti je na pameti više ljudsko nego Božje.« Mnogima koje je ozdravio i spasio rekao je: »Vjera te je tvoja spasila.« Sv. Petra tri je puta pitao: »Petre, ljubiš li me?« poručujući nam da je samo iskrena vjera i ljubav prema Bogu put do Gospodina. Mi ga sve češće varamo uvjereni da ga možemo prevariti, a zaboravljamo da nam je preko evanđelja poručio: »Ja sam put, istina i život.« Zato mu se iskreno molimo da nam pomogne prevladati ovu krizu vjere kako bi nas se što više utjecalo njegovu Otcu nebeskom za dobrobit našega jedinoga planeta koji nam je dao na poklon. Sudeći po razvoju političke i ekonomske situacije, itekako će nam trebati njegova pomoć.
Josip Žaja, Križ
Crkva se već dugo suočava s aktualnim otvorenim pitanjima, poteškoćama i problemima o kojima pišete, a u toj zajednici vjernika – kako zaređenih, »hijerarhijskih« službenika koje spominjete, tako i vjernika laika – svi su dužni dati svoj doprinos duhovnomu rastu zajednice kojoj pripadaju. Problem nedostatka svećenika, posebno u zemljama zapadne Europe (a danas i šire), problem je za svaku zajednicu vjernika i za sve njezine članove. I na žalost – nije od jučer. Nije to poteškoća samo za biskupe i poglavare koji nemaju dovoljan broj svećenika koje bi slali na župe i u pastoral, nego je to velik problem župnih i ostalih zajednica kojima nema tko predvoditi euharistiju i dijeliti druge sakramente. Zato je i na tom području potrebna tijesna suradnja sviju na koju, ako dobro razumijemo Vaše pismo, i Vi pozivate »prekoravajući« na neki način one službenike Crkve koji su više usredotočeni na sebe, ali i vjernike koji su mlaki i nezainteresirani, vjernike koji ne daju dovoljnu potporu onima koji se odlučuju ili su na putu odluke da postanu svećenici.
U mnogim se teološkim, sociološkim, psihološkim i drugim analizama iznose različiti aspekti i traže različiti razlozi zašto je sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja. Jednako tako, mnogi uzroke pronalaze baš u našim obiteljima, u slabu vjerničkom životu, koji nije dovoljno svjedočki i koji ne potiče mlade na put ostvarenja duhovnoga zvanja koje – kako i Vi pišete – nije »u trendu«, a očekivanja su s druge strane velika, posla sve više, pa se čini kako je jako teško ostati na tom putu ili se uopće odlučiti za svećeničko ili redovničko zvanje koja su izuzetno zahtjevna. »Može se vidjeti kako se naše crkvene zajednice bore sa slabostima, umorom i podjelama. I one također trebaju iznova poslušati glas Zaručnika, koji ih poziva na obraćenje, potiče u njima smjelost za nove pothvate i poziva ih da se založe u velikoj zadaći ‘nove evangelizacije’«, proročki piše sveti papa Ivan Pavao II. u pobudnici »Crkva u Europi« i ističe da na taj način »Isus Krist poziva naše Crkve u Europi na obraćenje i one, sa svojim Gospodinom i snagom njegove prisutnosti, postaju donositeljice nade za čovječanstvo« (br. 23). Na nama, današnjim vjernicima i našim obiteljima, odgovornost je da pokažemo pravo lice Crkve, a prema riječima Ivana Pavla II. cijela je Crkva danas pozvana u misiju i mora voditi posebnu brigu za duhovna zvanja te treba »poticati obitelji da žive kao prave ‘domaće Crkve’, kako bi se u njihovu okrilju različita zvanja mogla raspoznati, prihvatiti i biti praćena« (br. 39).
