Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, koji se slavi u četvrtak 5. kolovoza, otkad postoji, prepoznatljiv je po snažnom simbolu – vijorenju hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi.
Iako je proteklih mjeseci bilo prijedloga da se toga dana slavlje rascjepka po drugim mjestima u kojima su također izvojevane slavne pobjede, dobro je da središnje slavlje ostane u Kninu jer taj kraj nosi golemu i neiscrpnu simboliku za hrvatsku povijest, sadašnjost i budućnost, još od drevnoga Zvonimirova kraljevanja, preko slavne pobjede u Domovinskome ratu pa sve do novih pobjeda koje dolaze iz toga kraja. Premlada je hrvatska država da bi se olako mogla odricati svojih tradicija, kakva je i kninsko slavlje, jer sve one nose snažan integrativni karakter za čitav domaći i iseljeni narod. Sve suprotno bilo bi oprečno danu koji se u tome tropletu slavi, danu zahvalnosti. U tom smislu čudi da mlada hrvatska demokracija i njezini vladajući deklarirani demokršćani nisu sve ove godine, pa makar u tome kopirajući retoriku daleko zrelijih demokracija, hrabrije činili odmak od prethodnih retorika te isticali da na izvojevanim pobjedama i oslobođenju prvo treba zahvaljivati – Bogu.
To više, jer je iz usta i srca hrvatskih branitelja s prvih crta bojišta upravo prvo izvirala zahvalnost Bogu, a tek onda svima drugima.
Nezahvalno bi bilo i prema Bogu i prema ljudima ako bi se slavlje toga 5. kolovoza svodilo samo na nizanje povijesnih sjećanja na zaslužne hrvatske branitelje i stratege koji su doveli do pobjede, jer tada bi se, veličajući ih, istodobno moglo odricati od snage nadahnuća i plodova njihove pobjede za današnji naraštaj. To bi bilo kao kad bi se sav slavljenički život neke obitelji svodio tek na slavljenje godišnjica braka roditelja, a da nema zahvalnosti Bogu na tome što su se iz toga braka rodila djeca, da su po njima došli novi potomci, te da su se u tom braku dogodila brojna druga životna postignuća mnogih članova obitelji – na ponos i zahvalnost svih.
Dobar poticaj za novu zahvalnost Bogu da pobjedom u Kninu 1995. vrijeme za Hrvatsku nije stalo, nego je tek na nov način započelo, osvajanje je zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju u slobodi rođene kćeri hrvatskoga branitelja, Kninjanke Matee Jelić (1997.). Nakon osvajanja zlata prenošene su njezine riječi: »Morala sam vjerovati u sebe do kraja, sve ispada tako kako je Bog zamislio, to je to!« U izjavama je u više navrata izricala zahvalnost Bogu, svojoj obitelji, svomu Kninu i svojoj domovini. Ali prvo Bogu.
Upravo olimpijsko zlato mlade športašice osvojeno u kategoriji borilačke vještine taekwondoa i njezina izrečena zahvalnost, odudara, primjerice, od političkoga populizma koji obično tek hini da se pouzdaje u Božju pomoć ne bi li se tako stekao koji bod među vjernicima. Naime, oni koji se nadahnjuju kršćanskim vrjednotama, a istodobno se svim snagama usavršavaju u svojem pozivu i poslanju, lako i iskreno nakon pobjede iskazuju zahvalnost Bogu. S druge su strane oni kojima su već na početku političkoga puta usta puna kršćanstva – što nerijetko služi kao mamac za glasove vjernika i domoljuba – da bi kasnije za sve političke pobjede bili zaslužni isključivo oni i njihovi napori, a za neuspjehe ili raspad odgovorni su uvijek neki »drugi«. Srećom, kada se pomalo počne zaboravljati komu prvomu treba zahvaljivati na pobjedama i slobodi, zaobilaznim putem, iz Knina preko Japana, dođe podsjetnik: Hvala Bogu!
