Pred nama je razdoblje predizborne kampanje za izbore za zastupnike za Europski parlament koja će biti puna olako danih obećanja, pa će biti teško prepoznavanje prave liste kojoj treba dati glas. »Zakon o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske« u članku 24. propisuje: »Birači mogu glasovati samo jedanput i samo za jednu listu kandidata. Birač na glasačkom listiću može označiti jednog kandidata koji ima prednost pred ostalim kandidatima na listi za koju je glasovao (preferirani glas)«. Dakle može se glasovati samo za jednu listu unatoč činjenici što je netko nezadovoljan nekim kandidatima.
Nudi se 31 stranačka lista s po 12 kandidata. Kako se na pojedinim listama mogu nalaziti i kandidati koji nisu baš zaslužili povjerenje, birač može donekle utjecati na izbor tako da posebnu prednost s liste da posebnim zaokruživanjem samo jednoga kandidata, koji tako može steći prednost pred nekim kandidatom s te iste liste, koji je po redoslijedu ispred. Druga mu je mogućnost da protestno izabere neku drugu listu u cjelini, gdje također može posebno označiti samo jednoga kandidata komu daje svoj preferirani glas.
U slučaju dvoumljenja zbog određenih nezadovoljstava s nekom listom ili nekim kandidatima na pojedinim listama, najlošija je odluka ako netko uopće ne glasuje jer tako dopušta drugima ostvarenje izbornoga uspjeha, koji možda nisu zaslužili. Zato je moralna i građanska obveza svakoga birača odazvati se na izbore, koji su događaj kojim se može upozoriti na propušteno, ali i iskazati svoje želje.
Valja podsjetiti na riječi idejnoga začetnika Europske unije pokojnoga Roberta Schumanna koji je davno izrekao misao da se Europa ne će dogoditi odjedanput, nego će se politikom malih koraka ostvarivati postupno, pri čemu će biti najvažnije voditi se potrebama solidarnosti. Dakle, ako postoje određene sumnje ili nezadovoljstva, to ne daje pravo odbijati sudjelovanje na izborima, nego obvezuje građane na aktivno sudjelovanje. Valja podsjetiti na dobre i loše strane ulaska u EU, čime se možda može pomoći biračima u izboru nekih novih kandidata ili potvrđivanju nekih dosadašnjih.
Pojedine europske članice, a osobito Hrvatska, imale su problema s nezaposlenošću. Problemi su se rješavali politikom sigurnosti (naknade za nezaposlenost, pregovaranjima socijalnih partnera, fleksibilnošću), ali i seljenjem radne snage u druge države. Iako to seljenje ima štetne posljedice za Hrvatsku u cjelini, a posebice za budućnost, ipak su se tim odlascima smanjivale opasnosti od socijalnih nemira. Istodobno je to iseljavanje oštra poruka vladajućim strukturama da dosadašnja politika nije bila dobra ni u interesu Hrvatske, odnosno da su najviše odgovorni oni koji su najduže vladali.
Europa neizravno poručuje da Hrvatskoj nedostaju politički kompromisi. Naime, naša politička praksa potvrđuje da svaka nova vlast ruši ono što je prethodna započela ili pak počinje od kritike prethodne vlasti. To je dovelo do toga da ni jedna reforma nije dovoljno dorečena ni dovršena. Građani nemaju pravo uvida u državne dokumente i troškove jer sve se proglašava tajnim. Ne slušaju se poruke struke, a ni običnih ljudi. Običan mali poduzetnik, a osobito poljoprivrednik, posebice OPG-ovac, opterećen je s previše financijskih obveza i nejednakosti (porezna osnovica, doprinosi i sl.), podjela koncesija zemljišta s nepoštenim privilegiranjem stranaca (slučaj »Agrokor« kontra interesa županija i OPG-a). Političke se strukture nadmudruju umjesto da slušaju obične ljude ili npr. emisiju »Za selo i poljoprivredu« kako bi shvatili stvarne probleme hrvatske unutrašnjosti i zaustavili uzroke iseljavanja.
Nasuprot tomu, političari nude poruke, ali ne i odgovarajuća rješenja. Ne rješavaju se unutarnji hrvatski problemi, ali daju se svijetu i Europi velike »poduke« u vanjskoj politici. Ne shvaćaju da je Hrvatska mala i relativno beznačajna u međunarodnim igrama velikih, pa se zato često nađe u položaju »magarca preko kojega se tuku konji«. Zato su izgubljene prednosti i sada se kasni u otvaranju prema svijetu, što potvrđuje i posljednje otvaranje prema Kini, što je predstavlja kao spas. Treba spriječiti daljnja iseljavanja, koja su neoprostiv gubitak, ali ne administrativnim zabranama, nego traženjem i otvaranjem novih putova suradnje sa susjedima i svijetom. To Europska unija ne zabranjuje pa izborom pravih predstavnika moguće je još više biti otvoren prema svima.
Naši dosadašnji europski parlamentarci nisu se posebno isticali u obrani unutarnjih interesa Hrvatske. Njihova često mlaka reagiranja na aktualne probleme u kojima se Hrvatska povremeno našla, a nalazi se i sada, opravdala je povremene kritike da djeluju više kao predstavnici Europe, a premalo kao zastupnici Hrvatske. Takav je zaključak bio posljedica ponašanja zbog neodlučne zaštite hrvatskoga jadranskoga ribolovnoga područja i podmorja, oko utvrđivanja morske granice sa susjednom Slovenijom i kao posljednje, svojatanje Istre i Dalmacije od strane Antonija Tajanija, talijanskoga predstavnika u Europskom parlamentu. Istina je da se Tajani formalno »ispričao«, ali nije porekao ono što je rekao. Naknadno je čak branio i Mussolinija koji je prema njegovim riječima radio i dobre stvari gradeći ceste i mostove, sigurno ne u Istri. Prema tome ostao je dosljedan sebi. Slovenski su pak parlamentarci odmah oštro i snažno reagirali, a slovenski je premijer odbio i govoriti u Europskom parlamentu zbog Tajanijevih izjava. Slovenija je podnijela i peticiju sa 8000 potpisa za njegovo smjenjivanje.
Hrvatski su parlamentarci uz blage kritike takvih izjava pokušavali ublažavati taj incident neuvjerljivim izjavama kako »nije baš tako mislio«, »on je ipak naš prijatelj«, »inače on je simpatičan čovjek« i slično. Hrvatski birači zato trebaju dobro procijeniti hoće li listi na čijem su popisu neki dosadašnji parlamentarci (čast iznimkama) dati glas ili će dati glas nekoj novoj listi s novim imenima, koja će odlučnije zastupati interese Hrvatske.
