Na nedavnom zagrebačkom susretu generalnih tajnika biskupskih konferencija Europe jedina ženska sudionica bila je francuska redovnica s. Nathalie Becquart, podtajnica Biskupske sinode, jedna od najviše pozicioniranih žena u Vatikanu. Budući da je sinodski hod čitave Crkve, koji je u prvoj fazi europski sinodski hod, bio glavna tema skupa, gošća iz Vatikana održala je uvodno predavanje. Podtajnica Biskupske sinode rado je prihvatila prijedlog da bude gošća u intervjuu Glasa Koncila. Da bi se bolje razumjela neka pitanja i odgovori, potrebno je reći da je razgovor sa s. Nathalie održan na drugi dan susreta.
Tema mojega jutrošnjega izlaganja bio je sinodski proces. Pokušala sam podijeliti sa sudionicima, s generalnim tajnicima biskupskih konferencija Europe ono što učimo, ono što uviđamo na temelju povratnih informacija mjesnih Crkava u Europi. Naime, sinodalnost je učenje tako što se čini, učenje u hodu. Tako sam podijelila sa sudionicima neke naglaske od onoga što smo do sada naučili, s ciljem da se dodatno pojačaju nastojanja kako bi se sinodski proces nastavio te kako bi što pouzdanije vodio do sinodskoga obraćenja Crkve.
Nisu još sve biskupske konferencije pripremile sinteze, tako da one još stižu. To znači da smo mi u Generalnom tajništvu još u fazi slušanja. Trenutačno sa skupinom stručnjaka razmatramo metodologiju, tj. način kako da sustavno obradimo sažetke koji nam pristižu kako bismo ih uvrstili u Radni dokument (»Instrumentum laboris«) za prvu, kontinentalnu fazu sinodskoga zasjedanja. Izrada je Radnoga dokumenta, dakle, već dio procesa slušanja i razlučivanja. Ono što za sada mogu reći – a to je svakako dobra vijest – jest da su ljudi koji su se posvuda uključili u sinodski hod već stekli neko iskustvo sinodalnosti: uzajamno slušanje, dubinsko slušanje što Duh Sveti ima reći, ukorijenjenost u molitvi, duhovno obraćenje, blizina s Božjom riječju… Plod toga je radost i želja da se to iskustvo sinodalnosti nastavi. Drugim riječima, ima jako puno vjernika svih kategorija koji imaju veliku želju za sinodskom Crkvom, a to je inkluzivna, otvorena, bratska Crkva. Proces je započeo i postoji velika želja da se on nastavi.
Jasno, u Europi ima puno različitih situacija, kultura, društava. No istodobno osjećamo da imamo mnogo toga zajedničkoga, što određuje naš europski identitet, ali uvjetuje i zajedničke teškoće s kojima se suočavamo. Tu bih na prvom mjestu spomenula sekularizaciju, no tu su i problemi ovoga trenutka poput posljedica pandemije, rata u Ukrajini, klimatskih promjena. Možda je, kad govorimo o sinodalnosti, glavni izazov to što sve više živimo u individualističkim društvima. Potrebno je stoga ponovno otkriti osjećaj za Crkvu kao zajednicu, za Božji narod koji zajedno hodi. Riječ je o ponovnom otkrivanju eklezijalnoga ‘mi’. Ponekad mi se čini da bi se upravo tako mogla opisati sinodalnost: prijelaz s ‘ja’ na ‘mi’. Mislim da je to upravo u Europi jako važno.
Sve u svemu, polazimo od svijesti da smo jedna Crkva i da nam je cilj jedan, a kreativni su načini na koje se do njega dolazi različiti. Biti sinodska Crkva znači biti Crkva koja sluša. Potrebno nam je, dakle, više dijaloga: između pastira i vjernika, između različitih mjesnih Crkava, između različitih skupina vjernika…
Zato što je europsko zajedništvo također sredstvo za postizanje ciljeva prema kojima ni Crkva ne može biti ravnodušna. Ne smijemo zaboraviti da je Europska unija nastala prije svega kako bi se u Europi zajamčio mir. U sadašnjim prilikama jasno nam je kakvo je mir dobro i koliko je mir s jedne strane važan, a s druge krhak. Sada živimo u vremenu krize, mnogostruke krize, a krizu valja shvatiti kao poziv na jačanje solidarnosti i jedinstva. S mnogim se problemima uopće nije moguće sam suočiti: izbjeglice, klimatske promjene, rat. Budući da Crkva sebe shvaća kao znak i sredstvo jedinstva čovjeka s Bogom, ali i jedinstva čitavoga ljudskoga roda, prirodno joj je u današnjem rascjepkanom i problematičnom svijetu stalo do jedinstva, uključujući i europsko jedinstvo. U tom se smislu o sinodalnosti može govoriti kao o školi jedinstva, koja nam je danas puno potrebnija nego jučer.
Mislim da su nam dobru sliku sinodalnosti jučer dala svjedočanstva ukrajinskih predstavnika. Da bi Crkva dala odgovor na tragediju rata, svi su se morali uključiti: pastiri, svećenici, redovnici i redovnice, brojni laici, posebno na području karitasa… Čuli smo snažno svjedočanstvo o tome kako biti Crkva, svi zajedno, s narodom i za narod.
Da, Koncil je u konstituciji »Lumen gentium« opisao Crkvu kao »na neki način sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda«. U ovoj fazi recepcije Drugoga vatikanskoga koncila, s pontifikatom pape Franje, sve više i više razumijemo da je sinodalnost plod Koncila, da je izravno povezana s njegovom vizijom Crkve kao naroda Božjega, koja posebno dolazi do izražaja u drugom poglavlju »Lumen gentium«. Izazov je sada kako implementirati tu viziju koja uključuje sve krštene, kako bismo svi zajedno, premda na različite načine, bili nositelji poslanja Crkve u svijetu, konkretno u našim društvima u Europi.
Ono što ću reći nije nešto novo, papa Franjo to uvijek ponavlja, a napisao je to i u glasovitom pismu Božjemu narodu u Njemačkoj: sinoda i sinodalnost nisu parlament i parlamentarizam, nisu politička rasprava, nego je duhovni proces razlučivanja kako bismo u moru glasova raspoznali što nam Duh Božji danas govori. Sinodska Crkva jest utjelovljena u određenu kulturu, a kulture i situacije u Europi se, kao što smo rekli, međusobno razlikuju. No istodobno je bitni sastavni dio sinodalnosti obraćenje, osobno obraćenje i obraćenje zajednice. Stoga su susreti poput ovoga u Zagrebu u sklopu CCEE-a uistinu važni i jako potrebni jer nije moguće biti Crkvom u jednoj zemlji bez zajedništva – a to onda znači bez dijaloga, bez razmjene viđenja i iskustava – s drugim mjesnim Crkvama koje čine jednu jedinu Kristovu Crkvu. Iskustvo otkrivanja na koji način Duh Sveti vodi Crkvu u različitim kontekstima omogućuje dublji uvid u način na koji bi se Crkva, nasljedujući Kristovo evanđelje, trebala ostvarivati u vlastitoj kulturi, u vlastitoj zemlji.
Smatram da je upravo došao trenutak kad moramo naučiti kako biti jedna, univerzalna Crkva koja se konkretno ostvaruje u različitim kontekstima. Ne smijemo se bojati različitosti, ali istodobno moramo biti spremni čuvati ono što nam je zajedničko, a to je prije svega naša vjera. Kako naći pravu mjeru između jedinstva i različitosti stvar je razlučivanja, no to ne može učiniti jedna mjesna Crkva sama za sebe, nego u dijalogu i zajedništvu s drugima. Stoga je sastavni dio vizije sinodalnosti vizija cirkularnosti i uzajamnosti između svih partikularnih Crkava, pri čemu se posebno treba usredotočiti na uzajamnu povezanost i spone između univerzalne Crkve i partikularnih Crkava.
Osobno na svoje imenovanje gledam kroz tri dimenzije. Jasno, žena sam, a svjedoci smo da je pitanje žena u ovom trenutku jedna od najvećih tema općenito u svijetu. Promjena odnosa između muškaraca i žena, koja je na djelu praktički u cijelom svijetu, u više-manje svim društvima, ne može se ne odraziti i na život Crkve. Jer i Crkva se mijenja. Tako snažan poziv da se ženama osigura više vodećih mjesta u Crkvi – ne samo u Vatikanu – dolazi ne samo od žena, nego od mnogih muškaraca, svećenika, biskupa, pa i samoga Pape, koji u Vatikanu postavlja sve više žena.
Drugo, kao žena ja sam i laikinja. Stoga na svoje imenovanje također gledam u svjetlu Papina viđenja sinodalnosti, u kojem nisu na jednoj strani biskupi i svećenici, a na drugoj laici, nego smo svi na istoj strani, premda s različitim karizmama i službama, Božjega naroda i krštenika. Stoga činjenica da je Papa u strukturu Biskupske sinode ugradio ženu za mene je na neki način još jedan poziv na uključivanje laika u zajedničku odgovornost za Crkvu.
I treće, ja sam redovnica, a redovnik je i drugi podtajnik Biskupske sinode, o. Luis Marín de San Martín koji je prošle godine postao biskup. Mislim da je i time Papa želio naglasiti važnost različitih karizma, kao i prisutnost redovničkoga života u Crkvi.
Čini mi se da papa Franjo – sada je to vidljivo u apostolskoj konstituciji o reformi Rimske kurije »Praedicate evangelium«, koja omogućuje da i laici postanu pročelnici dikasterija – odvaja upravljanje od sakramenta reda. Na taj način imamo sve više žena na odgovornim položajima, primjerice na službi generalnoga tajnika u Njemačkoj, ali i na službama kancelara u biskupijama, i na drugim službama vezanim za upravljanje. Rekla bih da ne smijemo i ne možemo biti Crkva muškaraca ili Crkva žena, nego moramo biti zajedno. Vjernici su muškarci i žene, Božji se narod sastoji od muškaraca i žena. Kad je riječ o sinodalnosti, čini mi se da je jedno od njezinih ključnih zahtjeva promicanje timskoga rada: timskoga pastoralnoga rada, timskoga rada u upravljanju. Treba tražiti komplementarnost, ne samo komplementarnost muškaraca i žena, nego i komplementarnost poziva. Moje iskustvo dugogodišnjega rada s mladima kaže mi da se bolje služi mladima ako se to ne čini sam, nego u timu u kojem su svećenik i laici, muškarci i žene, mlađi i stariji. Sada su u sinodskom hodu sve biskupije pozvane imati odgovornu osobu za Sinodu, no bilo bi najbolje kad bi i tu zadaću izvršavao tim sastavljen od svećenika i laika, muškaraca i žena. Ponegdje je tako i učinjeno, bilo na razini biskupske konferencije ili na biskupijskoj razini. Na nekim se mjestima prvi put pristupilo timskomu radu, sa skupinama u kojima su svećenici, laici, muškarci, žene, redovnice. To će se iskustvo, vjerujem, nastaviti razvijati.
Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Biskupske sinode, s kojim izravno surađujem, često ističe da je redovnički život neka vrsta ikone, parabole sinodalnosti, jer redovnici imaju iskustvo sa životom u zajednici, sa zajedničkim razlučivanjem, primjerice na generalnim kapitulima. Vidimo također da su mnogi redovnici i redovnice nosiva snaga Sinode u mjesnim Crkvama, u svojim zajednicama. No i same redovničke zajednice moraju trajno nastojati oko sinodalnoga obraćenja. Sudjelovanje u Sinodi, tj. pokušaj davanja odgovora na pitanje u čemu zajednica može dati svoj obol, bio je važan trenutak u životu mnogih zajednica. To se već sada može reći.
Što se tiče krize ženskih redovničkih zvanja, problem je širok i nije ovdje moguće dublje ulaziti u temu. On, međutim, postoji i niske su brojke činjenica. No s druge strane u mnogim zapadnim zemljama zamjećujemo da se javlja velik broj žena laikinja koje živo sudjeluju u apostolatu Crkve. Nije dakle nužno biti redovnica da bi se sudjelovalo u poslanju Crkve. Za laike tu postoji čitav niz mogućnosti. Uostalom, upravo obiteljski život Crkva danas prepoznaje kao ključno područje evangelizacije i prenošenja vjere.
Jasno, mi redovnice i dalje ćemo biti tu. No kad kažemo da je na djelu velika promjena, to nije prazna riječ. Vidimo da su potresene mnoge institucije, a među njima je i tradicionalno žensko redovništvo.
Mislim da je velik izazov za redovnički život da zajednice pronađu način kako reinterpretirati svoju karizmu i inkulturirati je u današnji kontekst. Nije moguće biti časna sestra na način kako se to bilo prije sto ili dvjesto godina. No inkulturacija karizme nije laka. Uostalom, s istim se izazovom suočava i Crkva: Kako biti ista Crkva, ali u novim prilikama? S tim se pitanjem Crkva suočava zapravo od svojih početaka. Imamo četiri evanđelja, koja odražavaju četiri različita trenutka i četiri konteksta u kojima su nastala. Kao što sam natuknula, promjena se događa i pogađa ne samo redovničke zajednice, nego mnoge druge institucije. Mislim da moramo ozbiljno uzeti intuiciju pape Franje da moramo izići i pronaći ljude ondje gdje jesu te ih pratiti na njihovu putu. Stoga bih zaključila sa slikom koja meni osobno najbolje opisuje sinodalnost te govori kako danas živjeti kao Crkva: putovati s ljudima u njihovu hodu kao što je Krist išao s učenicima na putu u Emaus. Pronašao ih je ondje gdje su bili, prihvatio je njihove teškoće, podijelio je s njima put i na putu im otvarao oči uma i srca tumačeći im Pisma i lomeći kruh.
