Prosvjed generalnoga vikara i pomoćnoga zagrebačkoga biskupa, s odobrenjem nadbiskupa Stepinca, državnim vlastima zbog klevetničkih napisa o Katoličkoj Crkvi u dnevnom glasilu »Vjesnik«, 12. kolovoza 1945.:
»U privoju dostavljam Vam dva ispravka, koja su podpisani poslali zagrebačkome ‘VJESNIKU’ povodom netočnoga i tendencioznog pisanja o stanju na posjedima zagrebačke nadbiskupije i Prvostolnoga Kaptola Zagrebačkog.
Činim to s razloga, što je ovaj slučaj ‘Vjesnika’ značajan za današnja vremena. Crkvene institucije javno se podvrgavaju kritici, kojoj manjka osnovna vlastitost, da je objektivna i da se temelji na istinskim činjenicama. Kad su obje potpisane institucije poslale uredništvu ‘Vjesnika’ privite ispravke, ono ih nije donijelo. Znači, sloboda štampe postoji samo za neke građane ove države, dok je drugima, nepravedno napadnutima onemogućena obrana na onome mjestu, gdje su napadnuti.
Kako je članak zagrebačkog ‘Vjesnika’ objelodanjen neposredno pred iznošenjem projekt zakona o agrarnoj reformi pred ‘AVNOJ’, o kome sam Vam svojevremeno imao čast da iznesem stanovište Katoličke Crkve, to je očiti znak, da se neistinitim i nepravednim prikazom htjelo utjecati i unaprijed opravdati oduzimanje crkvene imovine. I to neshvatljivo i neopravdano u svakoj istinskoj demokraciji.
Stoga mi je čast iznijeti Vam obadva ispravka, da kod donošenja važnih odluka, dotično u upravi javnih poslova imadete pred očima istinsku sliku činjeničnog stanja na spomenutim crkvenim posjedima. Držim, da samo istina može poslužiti kao osnov pravednih zakona i pravedne uprave.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 216.)
Pismo maršalu Titu, dr. Vladimiru Bakariću i Vjerskoj komisiji, u kojem se traži sporazumno rješavanje odnosa između Crkve i države, te govori o nepravdi koja se nanosi Crkvi provedbom jednostrane i protucrkvene agrarne reforme, 17. kolovoza 1945.:
»Pred mjesec dana, tj. sredinom srpnja, a u povodu prvih pouzdanih vijesti, da se sprema ozakonjenje radikalne agrarne reforme, imao sam čast uputiti Vam pismenu predstavku, u kojoj sam ukratko izložio stanovište Katoličke Crkve u ovom pitanju. Izrazio sam i nadu osnovanu na obećanju predsjednika Savezne Vlade Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, danu predstavnicima klera 2. lipnja o. g. i meni osobno, da će se sva pitanja odnosa Crkve i Države rješavati sporazumno i u pitanju agrarne reforme, da će se Crkvu upoznati s nacrtom zakonskoga prijedloga. Time bi se moglo već po samom nacrtu postići sporazum s Crkvom i tako doći do zakona daleko potpunijeg i pravednijeg, no što je on danas predložen u Narodnoj Skupštini.
Nažalost, moram konstatirati da je moj prijedlog ostao potpuno neuvažen. Danas kad je zakonski prijedlog o agrarnoj reformi u načelu i pojedinostima primljen u zakonodavnom odboru Privremene Narodne Skupštine, mogu se, tek na osnovu nepotpunih novinskih izvješća, upoznati samo s glavnim odredbama toga zakona. Na temelju tih podataka dužnost mi je, u obrani prava Katoličke Crkve, da upozorim prije definitivnog primitka zakona o agrarnoj reformi u Skupštini, na sljedeće momente:
1. – Iz ekspozea saveznog ministra poljoprivrede dr. Čubrilovića (Vase, op. a.)(zagrebački ‘Vjesnik’ br. 98. od 13. VIII. 1945. str. 2.) izlazi, da je temeljno načelo novoga zakona o agrarnoj reformi: zemlja pripada onome, koji je obrađuje. Budući da Crkva, dotično njezini službenici ne obrađuju samo zemlju, jer nismo po zvanju zemljoradnici, to su njezini posjedi subsumirani pod pojam mrtve ruke, kojoj se u načelu izvlašćuje sav posjed bez odštete s izuzetkom, da se bogomoljama, samostanima i vjerskim ustanovama može ostaviti do 5 hektara za izdržavanje ili u humanitarne svrhe; ako su ove ustanove većeg historijskog značaja, može im se ostaviti do 20 hektara obradive zemlje (‘Borba’, 14. VIII. 1945. str. 1.).
Ne ulazeći ovaj čas u pitanje valjanosti gornjeg načela kao i valjanosti njegove motivacije, moram kao najvažnije istaknuti, da je takvim rješenjem agrarnih odnosa Katolička Crkva u Demokratskoj Federalnoj Jugoslaviji najosjetljivije pogođena, dotično, da je ugrožena podloga njezinoga normalnoga rada.« (str. 217.-218.)
»Kad bi se u zbilji provelo načelo, da se sva crkvena imanja sasvim izvlašćuju, to bi značilo lišiti Crkvu gotovo sviju materijalnih sredstava njezine egzistencije. Katolička Crkva izdržava pomoću zemljišnog posjeda svoje službenike: nadbiskupe, biskupe, članove nadbiskupskih i biskupskih kaptola, centralne biskupske urede, župnike i kapelane, dijecezanska mala i velika sjemeništa, gimnazije i konvikte, bolnice, sirotišta, brojne župne crkve (patronati). Oduzeti sav posjed spomenutih crkvenih ustanova, znači onemogućiti Crkvi njezin normalan rad. Znači oduzeti sredstvo uzdržavanja tolikih tisuća seljačkih sinova, koje katolička Crkva školuje u svojim sjemeništima. Htjeti pak oduzeti Crkvi mogućnost školovanja njezinog svećeničkog podmlatka, istovjetno je kao i htjeti oduzeti joj mogućnost djelovanja u skoroj budućnosti. Zato je jasno da zakon o novoj agrarnoj reformi ima oštru neprijateljsku konvenciju protiv Katoličke Crkve. To tim više, što je se u pogledu oduzimanja njezinog posjeda stavlja u isti red s poduzećima za eksploataciju drugih, i feudalnih ustanova, koje moraju u novom poretku nestati. Tako se i ovim zakonom kao što i brojnim drugim mjerama djelom pokazuje, da je Katolička Crkva u ovoj državi postala bespravna, izložena stalnim udarcima promišljenog sistematskog progona, a sve pod vidom slobode vjeroispovijedanja, slobode savjesti i poštivanja privatnog vlasništva.« (str. 218.-219.)
»Nadalje, nipošto se ne smije zaboraviti, da je Katolička Crkva putem svojih imanja, koja je dobila na temelju svoje kulturne misije, izvršila velika djela kulture u prošlosti i da ih vrši u sadašnjosti. Crkva s ponosom ukazuje na mecensko djelovanje biskupa Strossmayera, bez koga ne bi bilo ni zagrebačkog sveučilišta, niti akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ona jednako tako pokazuje na veličanstvenu građevnu djelatnost nadbiskupa Bauera, koji je Zagrebu pomogao u doba najteže stambene krize izgradnjom bloka stambenih kuća i podigao najmodernije zgrade za odgoj svećeničkog podmlatka na Šalati. Isto vrijedi za zgrade sestara Milosrdnica i njihovu bolnicu u Zagrebu. Ta kulturna i socijalna djela, učinjena na dobro zajednice i cijeloga naroda, bila su moguća samo zato, jer je Katolička Crkva imala potrebna materijalna sredstva u zemljišnom posjedu. Danas se taj preostatak posjeda hoće oduzeti Crkvi kao ‘mrtvoj ruci’ i kapitalističkim poduzećima u ime socijalne pravde… Još više! Crkveni službenici ne bi po novom zakonu o agrarnoj reformi imali više svoga vlastitog sredstva za uzdržavanje… Provede li se nacrt zakona o agrarnoj reformi u obliku koji je predložen Privremenoj Narodnoj Skupštini, to će izazvati umjesto smirenja narodnih katoličkih masa njihovo nezadovoljstvo. Jer te katoličke mase imaju razvijen osjećaj za poštivanje tuđeg vlasništva, pogotovo ako je ono crkveno.« (str. 219.)
NASTAVLJA SE
