Istaknutim hrvatskim književnicama nedvojbeno pripada i Nada Kesterčanek-Vujica.
Rođena je 29. ožujka 1917. u Sarajevu, gdje je završila nižu gimnaziju, a maturirala je u Zagrebu i upisala studij slavistike i germanistike. Iako nije bila politički angažirana, u svibnju 1945. napustila je Hrvatsku i otišla u Argentinu, a 1946. prispjela je u SAD, u Wilkes-Barre u Pennsylvaniji. Tu je 1952. diplomirala knjižničarstvo, uskoro postavši glavna knjižničarka tamošnjega sveučilišta, gdje je upoznala supruga dr. Stanka Vujicu, profesora filozofije i neko vrijeme dekana fakulteta.
Svoju ljubav prema rodu i domovini, duhovnu intimu i suptilna zapažanja o životu pretočila je u brojne stihove, pjesme u prozi, reportaže, putopise, novele, novinske članke… Prva suautorska knjiga pjesama sa Stankom Gašparovićem »Zov za daljinama« izišla je 1940. Potom je 1942. tiskala džepnu knjigu putopisnih lirskih zapisa »Suton na Tiberu« te pripovijest »Tri naraštaja«. U Wilkes-Barreu objavljene su joj na engleskom »Short stories« (Kratke priče). Lirske zapise i pripovijetke »Tragovi« objavila je u Buenos Airesu, a njezina je posljednja knjiga, zbirka »Koluti vremena«, izišla 1969. Redovito je u rubrici »U stotinjak redaka« surađivala u »Hrvatskom glasu«, s više priloga u »Hrvatskoj reviji« i »Journal of Croatia Studies« te u »Studia Croatica«. Godine 1954. objavila je prijedlog o osnutku središnje hrvatske kulturne organizacije u iseljeništvu, a 1967. s dvadesetak intelektualaca supotpisala »Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji« poduprijevši čuvenu Deklaraciju o hrvatskom jeziku. Posmrtno su joj u Torontu 1973. izišle dvojezično »Izabrane pjesme«.
Ljubiteljica samoće, prožela je stihove i rečenice kršćanskom duhovnošću. Neka za ilustraciju posluže misli iz lirske proze »Razgovori sa smrću«: »Osjetila sam najstrašniju zlobu, najcrnju mržnju, najmekšu dobrotu i zavirila na dno najdublje ljubavi. (…) Pružam ti na dlanu svoju čistu djetinju dušu i, jer sam vjerovala u život, rado polazim s tobom.«
Umrla je 10. lipnja 1971. i pokopana na mjesnom groblju. Vinko Nikolić napisao je tada u »Hrvatskoj reviji« da je »dala svu sebe… i kao književnik i kao domorodka«. »Izvan stranačko-političkih sukoba i razmirica – jedna od onih osoba koje djeluju pomirljivo – Nada Kesterčanek-Vujica voljela je sve Hrvate…« (L)
