Nepoznat, a dobar pjesnik – tako bi se u tri riječi moglo sažeti kulturno značenje svećenika Mirka Talajića, rođena u Novim Selima pokraj Metkovića 2. studenoga 1912. Pučku školu završio je 1925., gimnaziju započeo u sinjskom sjemeništu, a nastavio i završio kod salezijanaca u Zagrebu. Bogosloviju je studirao u Splitu, gdje je 1938. zaređen za svećenika Dubrovačke biskupije. Bio je kapelan u Lumbardi na Korčuli, u Kuni na Pelješcu, potom u Ponikvama, zatim u Orebiću te kao katedralni župnik u Dubrovniku, gdje je umro 19. rujna 2000.
Prvu pjesmu objavio je 1930. u »Euharistijskom glasniku«, potom u »Glasniku sv. Ante«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskoj reviji«, »Salezijanskom vjesniku« i »Kalendaru sv. Ante«. Njegovo je pjesništvo nerijetko himničnoga ili psalmičnoga tona, s toplim slikama zavičajnoga pejzaža, obitelji i doma. Izrazom teži biti moderan, no u formi ostaje klasičan, vjeran rimi i sonetu. Opjevao je sve zapovjedne blagdane, otajstva krunice, križni put, sedam posljednjih Kristovih riječi na križu…
Za nj je poezija bila naravni dio vjere, vjere koju je on proživljavao u skrovitosti molitve pred Presvetim, što se osjeća primjerice u stihovima tople i potresne pjesme »Suton u sobi mrtvoga druga«: »Dan zaplakan u oknima kuća reže krvava stakla / I diže natekle sjene na dvoru; / Laste su pod kućom prošle, pjevajuć u koru. / Nečija bolesna ruka zastor je na malom prozoru makla, / da vidi gašenje sunca u moru. // Suton je brisao tiho nejasnu sliku na zidu… // Šute knjige na stolu složene ko mrtvačke kosti / A suton prosiplje nešto – ko miris bostana meko / Po žicam mandolina / I ganut, ko dijete je bolesno na zgužvanom krevetu kleko / Pred slikom drage Gospe od sedam žalosti… // Dan iscijeđen, s očima mutnoga stakla. / Dobri je angelus, druže, sišo opet s vrhunca, / da poljubi ruku što je bojažljivo zavjesu s čipkama makla, / da vidi u očima tvojim tužno gašenje sunca…«
Godine 1998. izišla mu je zbirka sabranih pjesama »Maslinski zvuci«. (L)
