Papa Franjo napisao je 17. srpnja 2024. Pismo o ulozi književnosti u formaciji, koje je prevedeno na hrvatski jezik i objavljeno na mrežnim stranicama Informativne katoličke agencije. Promišljajući o formaciji, Papa ponajprije ima na umu svećeničku formaciju, ali i formaciju svih pastoralnih radnika i radnica, kao i svakoga kršćanina. U četrdeset i četiri odlomka on govori, u pojedinim dijelovima i sȃm na vrlo poetičan način, o tome što je književnost, kako književnost oblikuje i izgrađuje pojedinca i njegov odnos prema drugomu te o duhovnoj snazi književnosti, o odnosu književnosti i vjere, književnika i svećenika.
Tko čita, upoznaje tisuće ljudi
U namjeri da istakne ljepotu i nužnost čitanja književnih tekstova Papa poseže za literarnim autoritetima poput Marcela Prousta, koji tvrdi da romani u čitatelju u roku od jednoga sata pobuđuju sve moguće radosti i nesreće koje bi se u životu tek nakon mnogo godina posve malo upoznale, a od kojih one najintenzivnije nikada ne bi bile ni otkrivene jer sporost kojom nastaju onemogućuje da se uoče, i Clivea Staplesa Lewisa koji književnost doživljava kao stvaralaštvo koje ima moć osnažiti njegov identitet: »Čitajući velika djela književnosti, postajem tisuće ljudi i, u isto vrijeme, ostajem ja. Kao noćno nebo grčke poezije, gledam s bezbroj očiju, ali uvijek sam to ja koji vidim. Ovdje, kao u religiji, ljubavi, moralnoj akciji i znanju, nadmašujem samoga sebe, a ipak, kada to činim, više sam ja nego ikada.«
Čitajući Papino pismo o književnosti, postavlja se pitanje kako u mladima probuditi ljubav prema čitanjuMeđutim, ona misao koja je najbliža Papinu poimanju književnosti, misao je, slučajno ili ne, upravo Argentinca Jorgea Luisa Borgesa za kojega čitati znači slušati nečiji glas, što Sveti Otac smatra vrlo važnim jer ako se čovjek ogluši na glas drugoga, brzo upada u samoizolaciju, pristupa nekoj vrsti »duhovne« gluhoće, koja negativno utječe i na naš odnos sa samima sobom i s Bogom, bez obzira na to koliko smo teologije ili psihologije proučavali.
Taj drugi čije postupke čitatelj upoznaje u književnim tekstovima, a posredovanjem njega upoznaje i samoga sebe promatrajući svoje reakcije na određene oblike ponašanja, možda je i najvažniji razlog čitanja jer se posredovanjem njega, imaginarnoga i izmaštanoga lika, stupa u odnos sa stvarnim čovjekom sličnih ili istih karakteristika. I tako taj imaginarni i izmaštani lik poučava čitatelja kako se uživjeti u emocionalno stanje stvarnoga čovjeka i, ako je potrebno, kako korigirati svoje ponašanje prema njemu.
Veća bliskost i čovječnost
Nadalje, Papa ističe koje sve vrijednosti pisana riječ donosi u život onoga tko ju čita. Čitanjem književnoga teksta obogaćuje se rječnik i razvija inteligencija; čitanje potiče maštu i kreativnost, ono smiruje stres i tjeskobu. »Još bolje: priprema nas da razumijemo i da se stoga suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući, uranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su na koncu svladali izazove života ili možda čitajući likovima dajemo savjete koji će kasnije koristiti i nama samima. (…) Što se tiče forme diskursa, događa se ovo: čitajući književni tekst, stavljamo se u poziciju da ‘gledamo očima drugih’.«
Na taj način čovjek najbolje upoznaje onoga kojega često ne razumije te i sam postaje bliskiji, čovječniji, suosjećajniji. Tako čitanje izgrađuje, ne samo jednoga čovjeka, nego cijelo čovječanstvo. Čitanjem je svakomu pružena prilika da skine ljusku sa svojih očiju, da si prizna kako nije on isključivo mjerilo svih stvari, da proširi svoju perspektivu, da progleda, da posluša Glas koji progovara kroz mnoge glasove. Također, čitajući, otkrivamo da ono što osjećamo nije samo naše, ono je univerzalno, pa se ni najnapuštenija osoba ne osjeća sama.
Zašto onda ne čitaju?
Sve što je Papa u svojoj poslanici naveo bez imalo bi oklijevanja, zasigurno, potpisao svaki poklonik književnosti čiji su estetski kriteriji vrlo visoki, kao i svaki onaj koji već dugo nije svojevoljno posegnuo za knjigom, a nema ni namjeru učiniti takvo što u bliskoj mu budućnosti, jer su i jedan i drugi svjesni dobrobiti koju im pročitana knjiga donosi, samo što jedan tu dobrobit i zna i želi iskoristiti, a drugi to ne čini. Tako, primjerice, na uvodnim satima u nastavu književnosti srednjoškolci koji su donedavno govorili kako su u osnovnoj školi čitali lektire samo zato što su morali, sada sve češće govore da ih više uopće ne čitaju, a kamoli da bi posegnuli za nekom knjigom u svoje slobodno vrijeme.
Unatoč tomu, jako dobro znaju navesti sve prednosti koje sa sobom čitanje donosi i, što je još zanimljivije, prednosti koje oni navode uvelike se podudaraju s onima koje je naveo i sam Sveti Otac. Zašto onda ne čitaju ako i sami znaju da im čitanje može samo činiti dobro, pitanje je koje u razredu ostaje neodgovoreno. S druge strane pitanje »kako« pitanje je koje je ostalo neodgovoreno u pismu pape Franje, a čitatelju je teško ne zapitati se, čitajući Papine retke, kako sve napisano provesti u praksu, kako u mladima, onima na putu svećeničke, ali i svake druge formacije, koji čitanje smatraju zamornim i dosadnim, ponovno ili možda čak prvi put, probuditi ljubav prema čitanju.
Čin osvješćivanja
Sveti Otac, čini se, nije ni imao zamisao svojim tekstom izravno odgovoriti na takvo pitanje, nego je njegova namjera možda više bila podignuti svijest u onih kojima je povjerena briga za rast mladoga bića da osluškuju, razlučuju, da sami iznađu rješenje, svoj odgovor na taj »kako«. Pismom o ulozi književnosti u formaciji Papa kao da nastoji privući književnosti tako što govori isključivo o književnosti i ni o čemu drugom. On spominje, ali ne problematizira utjecaj suvremene tehnologije na proces čitanja, on izbjegava docirati, tek pruža pokoji savjet iz svoje prakse: »Kao mlad naučio sam ovo sa svojim učenicima. Između 1964. i 1965., u dobi od 28 godina, bio sam profesor književnosti u isusovačkoj školi u Santa Feu. Predavao sam posljednje dvije godine srednje škole i morao sam se pobrinuti da moji učenici proučavaju El Cida (Pjesan o Cidu [Cantar de mio Cid], krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća, najstariji i najveći epski spjev kastiljske srednjovjekovne epike – nap. prev.). No mladima se to nije svidjelo. Tražili su da čitaju Garciu Lorcu. Stoga sam odlučio da će kod kuće proučavati El Cida, a da ću tijekom nastave s njima razgovarati o autorima koje oni najviše vole. Očito su htjeli čitati suvremena književna djela. No, čitajući te stvari koje su ih tada privlačile, stekli su opći ukus za književnost, poeziju, a onda su prešli na druge autore.«
Uz napore do cilja
Bilo bi zanimljivo prokušati Papin savjet i ispitati je li on primjenjiv i danas, u vremenu zadanih kurikula i kojekakvih reforma i bi li možda bilo bolje ići obrnutim slijedom – razgovarati u razredu o onome što se učenicima čini nepristupačnim, kako bi im postalo pristupačnije, a suvremenost ostaviti slobodnomu vremenu.
Papa, ujedno, uspijeva preduhitriti one koji će, kako je već spomenuto, književnost nazvati zamornom i dosadnom, a prijeko im je potrebno da sve što čine i sve ono u čemu sudjeluju ponajprije bude zabavno. Pozivajući se na sv. Ignacija Loyolskoga i njegovo prvo pravilo o razlučivanju duhova, Sveti Otac tumači kako dosada koju netko osjeća čitajući nije nužno ni loš ni beskoristan osjećaj jer i ona dovodi čitatelja do dobra i ljepote. Potonju bi pouku posebno valjalo usvojiti i osvijestiti da u životu katkad treba raditi i nešto što zahtijeva velik napor kako bi se došlo do cilja.
Više Boga
Najzad, nužno je uvijek, navodi se u Papinu pismu, imati na umu i stvaralačku snagu koja je prisutna u riječi od samoga početka: »Za kršćane Riječ je Bog i sve ljudske riječi nose tragove intrinzične nostalgije za Bogom, koja teži toj Riječi.« Svaka je dobra i svaka je lijepa riječ proizišla od Boga, a estetski kriteriji književnosti nisu ništa drugo doli kriteriji dobrote i ljepote, stoga i svaka takva riječ u sebi nosi otisak samoga Stvoritelja, a posrednici, odnosno navjestitelji tih riječi, one božanske i one ljudske, dva su čovjeka, u svojem pozivu neraskidivo povezana, svećenik i književnik, pjesnik. Što je u svijetu više njihovih riječi, to je u njemu i više ljepote, dobrote i istine; više Boga.
