U odlomku iz Knjige Postanka Bog Abrahamu obećava brojno potomstvo. Nema nikakva dokaza da će se to obećanje i ostvariti, no Abraham, koji je već jednom povjerovao Bogu, sada ponavlja tu istu vjeru. »Abraham povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost.« Na taj način Abraham u potpunosti predaje svoju sudbinu Bogu. Hebrejski glagol »vjerovati« (heb. ´aman) sadrži u sebi korijen koji označava ustrajnost i povjerenje, pouzdanje. Takva je upravo Abrahamova vjera koja se do kraja pouzdaje u Božje obećanje.
Bog sada podsjeća Abrahama što je sve za njega učinio otkako ga je izveo iz Ura Kaldejskoga. Abraham traži neko jamstvo obećanja da će zaposjesti zemlju, a Gospodin mu zapovijeda da pripremi žrtvene životinje. Abraham je tako i učinio, te rasjekao životinje, osim ptica, na polovice i postavio polovice jednu prema drugoj. Kad je pao mrak, »pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova.« Očito je da je riječ o čudesnom Božjem znaku, no svrha ovoga teksta nije govor o čudesima. Žeravnjak i goruća zublja prolaze između izloženih životinja, baš kao što su na Istoku u starini između rasječenih životinja prolazile stranke u nekom ugovoru – savezu. Pritom su saveznici zazivali na sebe prokletstvo da im bude kao rasječenim životinjama ne budu li vjerni savezu. Sada pod znakovima žeravnjaka i goruće zublje sâm Bog prolazi između okrvavljenih životinja i samim sobom, svojim životom, jamči da će biti vjeran Savezu što ga sklapa s Abrahamom. Sadržaj je Saveza dar zemlje. Doista, Bog i kaže Abrahamu: »Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.« To je veliko područje koje Izraelci nikad nisu uspjeli osvojiti, no Ponovljeni zakon za to će naći objašnjenje: Izraelci sa svoje strane nisu bili vjerni Savezu; zemlja je obećana i Bog je tomu obećanju vjeran.
Evanđeoski odlomak uvodi čitatelja u ozračje preobraženja, koje slijedi oko »osam dana nakon« što je Isus izložio učenicima uvjete nasljedovanja koji se sastoje u odricanju samoga sebe i danomičnom uzimanju svoga križa. Predokus onoga što ih čeka kao nagrada izabrani apostoli – Petar, Ivan i Jakov – mogli su osjetiti na gori dok je Isus molio: »Izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« S njime su razgovarali Mojsije i Ilija, a tema je razgovora bio Isusov »Izlazak, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu«. Uskoro će Isus i krenuti prema tomu gradu, gdje će ga čekati muka i smrt. No evanđelist Luka u tome vidi njegov »Izlazak«, njegovu Pashu. Kao što je u starom Izlasku Bog spasio svoj narod predvođen Mojsijem, tako će u ovom Izlasku savršeno i potpuno spasiti svoj narod po Isusu Kristu. Učenici su međutim pozaspali. Slično će učenici pozaspati za vrijeme Isusove smrtne borbe na Maslinskoj gori. Upravo je Lukina namjera povući paralelu između tih dvaju događaja te jedino on od evanđelista pritom spominje da su učenici pozaspali, a kod smrtne borbe ne govori o Getsemanskom vrtu, nego o gori – Maslinskoj gori. Isusova muka i poniženje u sebi već sadrže Izlazak i proslavu koja je naznačena u preobraženju. Takvoga Isusa, »Sina« Otčeva, »Izabranika«, učenici moraju slušati.
Pavao apostol imao je s kršćanima u Filipima, drevnoj prijestolnici Makedonije, sasvim poseban odnos. Stoga i njegova Poslanica Filipljanima započinje u vrlo prisnu tonu. U svim gradovima, osim u Filipima, sâm se svojim radom brinuo za sebe. Zbog takva odnosa s kršćanima u tom gradu ova poslanica odiše radošću. »Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.« Pavao im daje svoj život kao primjer kršćanskoga života te primjer onih koji nasljeduju njega. To je život prihvaćanja križa, baš kao što je i Pavao upoznao i »zajedništvo u patnjama« Kristovim. No takav način života vodi prema »uskrsnuću od mrtvih«. Na tom se nauku temelji i himan o Kristovoj poniznosti što ga apostol predlaže Filipljanima. To apostol toliko naglašava jer ima onih »koji žive kao neprijatelji križa Kristova… bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko«. Govori zapravo o onim kršćanima koji su tvrdili da i kršćanski vjernici moraju obdržavati židovske zakonske propise o pravilnoj prehrani i obrezanju. Oni dakle misle na tjelesne propise, na ono što je zemaljsko, vidljivo i opipljivo. Pavao, s druge strane, upravlja pogled kršćana prema onom što je nebesko: nebo je domovina vjernika i odande on očekuje Spasitelja. Tijelo i propisi vezani uz njega, a koji proizlaze iz židovskoga Zakona, utoliko su manje važni ukoliko će Isus Krist »preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu«. U isto vrijeme i tijelo poniženo i utamničeno, poput Pavlova, bit će preobraženo, kao i tijelo svakoga kršćanina koji radosno prihvaća život poniženja i križa. Stoga Pavao potiče Filipljane, svoju »ljubljenu i željkovanu« braću, one koji su njegova »radost« i »vijenac« – vijenac koji je znak pobjede evanđelja – da ustraju »u Gospodinu«. Sve im je razloge za to dao.
