Kada bi tkogod danas rekao da mu se ukazuje anđeo, tko bi mu god povjerovao, vjerojatno bi ga držao odabranim poradi dobrote. No kada god biblijski anđeo ne silazi dobromu navijestiti volju Božju, dolazi ju izvršiti na opakome. Ni prvi se susret paloga čovjeka i miloduha keruba ne zbiva bez plamenoga mača prijetnje, a i sam Bogočovjek nagoviješta da će anđeli »odijeliti zle od pravednih«. Ipak, Bog najčešće dopušta da »anđeli nesreće« progone progonitelje – baš kako ga moli psalmist. Dusi zatiru Sodomljane i usmrćuju Egipćane, istjeruju Kanaance i razbijaju Asirce, ponizuju Nabukodonozora i bičuju Heliodora, udaraju Heroda i zbacuju Zmaja. A čak su i pravednicima – kralju Davidu, proroku Izaiji i svećeniku Zahariji – pripadnici triju nebeskih korova unijeli strah u kosti. No uplakani je izraelski narod u prijekoru anđela kod Bokima ispravno prepoznao i prepast samoga Boga u Edenu: »Što ste učinili?«
»Umjetnost ne reproducira vidljivo, nego čini vidljivim«, zapisao je Švicarac Paul Klee iste godine kada je na monoprintu »Angelus Novus« zabilježio najslavnijega iz mnoštva svojih anđeoskih likova.
Iako neveseli duh i svoju slavu i svoje drugo ime – »Anđeo Povijesti« – ponajprije duguje ikoničnomu tumačenju filozofa Waltera Benjamina, upravo ga ono što sam čini vidljivim svrstava i na čelo jedva brojivih ikona bokimskoga anđela. »Vrhovni ironičar« glasnika je s visina, doduše, dočarao prepoznatljivim lažno naivnim crtežom, no na njemu se usprkos grotesknim podrobnostima jedva može prepoznati podsmješljivost Kleeovih karikatura. To samo djelomice može objasniti slikareva tehnika uljanoga prijenosa, koja obrisima oduzima oštrinu, a naglašava dubinu. Anđeo se glavom odriče dok se nogama odmiče od onih koje motri; no krilima im ne odgoni patinu povijesti niti dogoni mutež usuda. On s njima – pati.
»Rusija se ne će pokajati bez brojnih patnja svojih apostola«, rekao je sudrugu na bogosloviji u talijanskom Anagniju blaženi Leonid Fjodorov. Proroštvo studita rođena 1879. – kada je rođen i Paul Klee – nije bilo ironično, kao što ni njegovo obraćenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bilo naivno. U gimnaziji je kao samoproglašeni nihilist snivao o vojništvu; boju će se za Rusiju doista i pridružiti, ali ne oštrinom oružja, nego dubinom žrtve. Nakon monaštva u Bosni i Ukrajini carska Rusija protjerala ga je u Sibir; nakon proglašenja egzarhom ruskih katolika boljševici su ga osudili na gulag. Svoj zločin – propovijedanje jedinstva kršćana – unatoč pomilovanju ponavljat će u svakom od četiriju izgnanstava, kao što će usprkos zabranama u zatvoru slaviti misu uz osam kapi vina istiještena iz grožđica. Umrijet će sam i bolestan, bez popudbine. Patnja – to je anđeoski sažet odgovor na Božje pitanje.
