Sa službenim proglašenjem pandemije nošenje maske u zatvorenim ili otvorenim prostorima postala je prijeporna mjera. Neki masku smatraju ključnim priborom iz arsenala protuvirusnih artikala, a drugi je smatraju nepotrebnim prekrivalom za lice. Maska je već sedam mjeseci lakmusov papir ili indikator koji upućuje na komunikacijske poremećaje u javnom prostoru, kulturološke sukobe, narušene dijaloge…
Usprkos postojanju očigledne kontroverze i suprotstavljenih stajališta, uljuđene i argumentirane rasprave – nema. Dvije se strane nikada nisu susrele u istom studiju, okupile na istom portalu, na istoj konferenciji preko Zooma… Znanstveni i stručni dijalog u Hrvatskoj, usprkos instalaciji Znanstvenoga savjeta Vlade, zamrznut je, nije zaživio. Priča o zaštitnim maskama je asimetrična: s jedne su strane upravitelji koji se brinu o zdravlju nacije, s druge su strane neodgovorni pojedinci koji ugrožavaju javni poredak. Mišljenje koje odudara od službenoga proziva se krivovjernim, a autor se takvoga ekscesa obilježava etiketama poput neodgovoran, antiloker ili ekscentrik.
Također je zanimljivo uočiti da je maska postala detalj pandemije koji u vremenu prati modne trendove. U ožujku je službena uputa o nošenju maski odgovarala stilu »laissez faire«, s jasno izrečenim stajalištem da su maske »nepotreban trošak za društvo«. Nešto kasnije maske su otkrivene kao »beskrajno korisne«. Članovi Znanstvenoga savjeta Vlade doslovno su (i neprimjereno) nazvali »glupanima« sve one koji ne nose maske, a mjesec dana kasnije eksplicitno su priznali da »maska nije zaštitna oprema«. Takva nestalnost mišljenja, od deregulacije preko uvrjeda sve do salta mortale, izaziva u javnosti nepovjerenje i podsmijeh, pa stoga ne čudi pojava sumnji da se krpicom može obrisati pandemijski val, odnosno zaustaviti zarazni cunami.
Politički i znanstveni status zaštitne maske stvara napetosti širom Europe i Sjedinjenih Država. Službeno stajalište Švedske, na primjer, prema maskama je negativno: maske jednostavno ne djeluju, krivo se nose, šire paniku i, što je najvažnije, nude osjećaj lažne sigurnosti. Nešto poput zaštitnoga SPF faktora 50 zbog kojega se ljudi bezbrižno izlažu suncu, sve dok ne otkriju pojavu melanoma na koži. Nedavno je Klaus Reinhardt, predsjednik Njemačkoga udruženja liječnika (Bundesärztekammer, BÄK), izjavio da zaštitni učinak nošenja maski nema znanstvenu potvrdu te vrlo vjerojatno maske nisu korisne u usporavanju zaraze koronavirusom: »Nikakvu zaštitu ne pružaju onomu tko ih nosi i neznatno sprječavaju zarazu drugih ljudi.« Podsjetio je usput na njemački zakon kojim se zabranjuje prekrivanje lica zbog sigurnosnih razloga: »A sada imamo zakon maski. Tu se radi o društvenoj promjeni te smatram opravdanim o tome razmišljati.«
Slijedile su, prema očekivanju, oštre reakcije znanstvenika i političara, pa i zahtjevi za smjenom. Horst Seehofer, ministar unutrašnjih poslova Njemačke, užasnut je izjavom o maskama: »Takve izjave visokoga medicinskoga autoriteta su šokantne!« Karl Lauterbach, glasnogovornik Socijaldemokratske stranke SPD, nudi »izgredniku« dvije opcije: »Reinhardt bi trebao povući svoje izjave ili dati ostavku na mjesto predsjednika udruženja.«
Medijski mobing nad medicinskim stručnjacima koji se usuđuju javno objaviti svoje procjene o pandemiji ili poduzetim mjerama traje, dakle, više od pola godine. Takva je vrsta cenzure posebno neprikladna u slučajevima kada je očito da su izjave »heretika« utemeljene u znanstvenim studijama. To vrijedi i za stajalište Reinhardta čiju skepsu prema zaštitnim maskama podržava najnoviji izvještaj američkoga Centra za kontrolu bolesti (CDC). Zaključak je toga istraživanja jednostavan: većina ispitanika koji su oboljeli od koronavirusa redovito su nosili zaštitne maske (MMWR 2020, 69, 1258).
Neovisno o tome tko je u pravu, zabrinjava uvođenje zabranjenih tema i pojava vlasnika istine. Slučaj zaštitnih maski otkriva opasnost i prešutnu potporu društva da se opravda zabrana preispitivanja zajedničkih tema. Stvoren je lažan dojam da su uvedene mjere neupitne i jedino moguće rješenje. Čini se kao da netko potpisuje kapitulaciju pred hermetičnim, zatvorenim društvom u kojem vladaju konačne definicije i izolacija misli.
