Dvije su stvarnosti ujedinjene u našem životu. »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje«, zapisa sv. Matej. Bog obuhvaća sve. Tko ispunjava dužnost prema Bogu, ispunit će i odgovornost prema ljudima, kako piše sv. Ivan: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« Sudjelovati u ovom društvu, izgrađivati vremeniti grad, ali ujedno hitati prema vječnomu. To je stvarnost kršćanina. Tako je u »Poslanici Diognetu« (oko 190. godine) za kršćane napisano: »U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju.« Sveti Justin na suđenju pred sudcem je rekao: »Vi nemate u cijelom svijetu od nas boljih pomoćnika i saveznika da se održi red. (…) Bogu je isto tako dobro poznat varalica, gulikoža, ubojica kao i krjepostan čovjek.« Isus priznaje činjenicu da države postoje te da mogu osiguravati mir i pravdu svojim građanima. Zemaljsko i Božje kraljevstvo se ne isključuju, nego nadopunjuju. Stoga Isusov učenik treba u isto vrijeme djelovati i na jednom i na drugom području. Svoje obveze prema državi vjernici vrše kao građani, ali uvijek svjesni svoje ovisnosti o Bogu i upućenosti Bogu. A čovjek današnjice kao da nema vremena razmišljati o vječnosti. Sve mu je važnije od njegove vječnosti s Bogom. Neprestano se žuri, ali svetost mu ostaje nepoznanica. Račune mora podmiriti i »caru mora dati carevo«, ali ne stigne Bogu dati Božje. Nije upućen kako ujediniti te dvije stvarnosti. Prijevare su danas velike zamke kao i kod farizeja.
Farizejska zamka ili stupica bila je u tome što su htjeli uhvatiti Isusa u krivoj riječi da ga optuže i osude. Za Židove je jedino Jahve bio pravi gospodar i kralj. Istina, oni su birali kralja, ali uvijek se porez davao Hramu – to jest porez pripada Bogu, a ne čovjeku. Time se htjelo reći da je Bog pravi kralj i gospodar. Onaj tko je bio za porez rimskomu caru donio je teološki problem: huli na Gospodina. To je ujedno politički problem. Tuđinska vlast progoni Izraelce, a da joj ti ubireš novčani porez. To ne ide. U vrijeme cara Tiberija na novčiću je stajao lik cara i natpis Car Tiberije, sin božanskoga Augusta. Sadašnji je primjer metalni novčić »euro«. Na jednoj je strani broj i lik zemlje koja je u EU-u, a na drugoj grb te zemlje u kojoj se nalazi? Kad se istroši da se ne prepoznaje čiji je grb, gubi vrijednost. Primijeni li se to na kršćanina, moguće je upitati sljedeće: Jesu li kršteni izgubili lik djece Božje? Ljudska pravda vrlo često može biti najveća nepravda. Ljudske izreke mogu biti jedno, a praksa drugo. Dobro to pokazuje Francuska revolucija 1789. – 1799. U toj su revoluciji uzvikivali velike riječi: jednakost, bratstvo, sloboda, a ljudska krv je tekla potocima. Kad su doveli pred giljotinu jednu plemkinju, ona je uzviknula: »O, jednakosti! – koliko je zločina izvršeno u tvoje ime? O, bratstvo! – koliko je neprijateljstava napravljeno u tvoje ime? O, slobodo! – koliko ih je zarobljeno u tvoje ime?« Svatko bi mogao naći primjere ljudske sebičnosti, nepravde i zloće koja se prikrivala velikim riječima. Ali, od istoka do zapada, bez Boga sve je ništavilo, poručuje prorok Izaija.
Bez Boga sve je ništavilo. Bog prihvaća perzijskoga kralja Kira koji nije Židov, nego je poganin, ali čini dobro i zato ga prorok naziva pomazanikom Božjim. Sveti Pavao hvali vjerne kršćane u Solunu zbog njihove »djelotvorne vjere« jer vjera bez djela je mrtva. Zbog »zauzete ljubavi« jer ne žive samo za sebe. Žive da bi činili dobro drugima. Zbog »postojane nade« računaju s Bogom u svakom danu i svakom trenutku. Je li čovjek spreman na takvo kršćanstvo? Gospa je pružila uzvišen primjer kako se postaviti prema Bogu i ljudima. Primjer je čiste vjere prema Bogu: »Evo službenice Gospodnje!« Primjer je pouzdanja u Boga: »Neka mi bude po riječi Tvojoj!« Primjer je djelotvorne i zauzete ljubavi prema ljudima jer primjećuje ljudsku nevolju u Kani. Šalje sluge Isusu da učine što im Isus rekne. U »Svjetlu naroda« piše: »Sa svojim Jedinorođencem je mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila.« Čovjek često pomisli da bi trebao raditi nešto uzvišeno da bi bio svet. A potrebno je u običnim svakodnevnim poslovima uvidjeti Božji blagoslov. U običnim malim stvarima ispuniti Božji plan i Božju volju. Primjer daje sveta Terezija Avilska radeći poslove s loncima u kuhinji: »Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku.« A to je put iz zemaljskoga do nebeskoga grada.
