POKRETAČ POKRETA »MUŽEVNI BUDITE« DR. KRUNOSLAV PUŠKAR »Muškarci s krunicom u ruci razbijaju stereotipe«

Snimio: B. Čović
Dr. Krunoslav Puškar, pokretač projekta »Muževni budite«, govori o muževnosti i smislu javne molitve.

Inicijativa javne molitve krunice muškaraca prisutna je u stotinu gradova, u trideset zemalja. Jedan od projekata udruge »Hrvatska za Život« jest i projekt »Muževni budite«, čija je inicijativa »Što je muškarac bez krunice« odjeknula u hrvatskoj javnosti. Otkad su se svake prve subote u mjesecu muškarci počeli okupljati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i klečeći moliti krunicu, njihov je broj narastao, a slični su molitveni susreti upriličeni i u drugim hrvatskim gradovima. Dok je među mnogim vjernicima javna molitva krunice pozitivno odjeknula, bilo je i negativnih reakcija, čak organiziranih prosvjeda. Inicijativa je potaknula na promišljanje o potrebi molitve, novoj evangelizaciji i dinamici demokratskoga društva u kojem svi imaju pravo javno izraziti svoja uvjerenja. O ciljevima i smislu javne molitve razgovarali smo s glavnim organizatorom dr. Krunoslavom Puškarom. 

Kako je nastala inicijativa »Što je muškarac bez krunice«?

Riječ je o projektu u sklopu udruge »Hrvatska za Život«. Inicijativa »Što je muškarac bez krunice« projekta »Muževni budite« zaživjela je dvaput godišnje, u marijanskim mjesecima, svibnju i listopadu. Već četiri godine tih mjeseci potičemo muškarce da mole krunicu. Iz toga je proizišla javna molitva krunice. Bile su mi poticajne fotografije muškaraca kako mole krunicu, prvo u Poljskoj, a potom i u Australiji. Dugo mi je bilo na srcu da se to pokrene. Smatrao sam da nije imalo smisla pokrenuti nešto u Zagrebu, a ja sam u Križevcima. Cijelo vrijeme mislim netko će drugi, a nitko da pokrene. Tako smo prošle godine organizirali treću konferenciju katoličkih muškaraca u hotelu »International«. Razmišljao sam što staviti u program i palo mi je na pamet da bi prije drugoga dana konferencije trebalo organizirati javnu molitvu krunice. Najavili smo to, oglasili, došli smo onamo taj dan. Dok smo nosili razglas, penjao sam se prema katedrali i odjednom ugledao dvjesto muškaraca. Bio je to zbilja lijep i moćan prizor. Tada smo vidjeli da postoji interes, da postoje muškarci koji znaju i žele moliti krunicu, i to javno, te da se inicijativa može provesti i u Hrvatskoj. Odlučili smo početi od jeseni. Druge subote u listopadu priključilo se pet hrvatskih gradova, bilo je jako lijepo. Međutim, tada nismo mogli moliti ispred katedrale zbog radova, morali smo tražiti neko drugo mjesto. Nismo imali na umu Trg, ali u molitvi smo dobili poticaj da budemo ondje. Kroz povijest Trgom bana Josipa Jelačića prošle su različite vlasti i ideologije, i znali smo da taj trg treba posvetiti. S toga trga svih Hrvata posveta Mariji širit će se diljem Hrvatske.

Spomenuta molitvena inicijativa dio je širega projekta »Muževni budite«. Kako je projekt nastao? Što znači biti muževan?

Godine 2016. s prijateljem sam pokrenuo inicijativu »40 dana za život«. Mislio sam da će samo ta jedna kampanja zaživjeti. Međutim, počele su se otvarati i druge ideje. Na kraju sam za dvije godine završio kao regionalni voditelj inicijative. Tada sam dovršavao doktorat, imao sam u planu ostati u znanosti, međutim vidio sam da se ta vrata ne otvaraju i zaposlio sam se u Udruzi. Jasno sam uvidio da je zajednički nazivnik društvene krize, koja se očituje i kao prisutnost pobačaja, kriza muževnosti. Većina žena koje se odluče na pobačaj ili o njemu razmišljaju ostavljena je. Nema potporu svojega muškarca, svojega partnera, koja je vrlo važna. Malo je potrebno da se žena odluči za život – znati da nije sama. Muškarci koji bježe, kao i oni koji zlostavljaju žene ili vrše pritisak na njih da naprave pobačaj, velik su dio problema. Prvi dan, kada sam stao ispred križevačkoga doma zdravlja, počele su mi dolaziti žene koje su bile napravile pobačaj. Pitale bi me: »Zašto niste prije ovdje stajali? To bi me možda bilo odvratilo.« To me počelo kopkati i vidio sam da je pojava pobačaja izravna posljedica krize muževnosti, krize očinstva. Trebalo je dvije godine da mi Bog stavi u srce projekt »Muževni budite« koji sam pokrenuo.

Biti muževan prije svega znači suobličiti se Isusu Kristu koji je bio i jest pravi muškarac, biti što više njemu sličan.

Danas se muževnost često razumije stereotipno – kao dominacija i mačizam – i mnogi su protiv takva pojma muževnosti. Kako biste objasnili pojam muževnosti laičkim jezikom?

Prije svega upozorio bih na loše primjere, na ono što muževnost nije. Čim upalimo televizor, vidimo muškarce koji bježe od odgovornosti. Pravi muškarac nije onaj koji bježi, nego onaj koji stoji uz svoju suprugu i uz svoju obitelj, koji je vodi u pozitivnom smjeru, koji se za nju brine. Muškarac bi trebao biti onaj koji štiti obitelj, koji priskrbljuje ne samo materijalno, nego prije svega – onaj koji je prisutan. Međutim, danas muškarac često nije ni emocionalno ni fizički prisutan u obitelji. Pod krinkom posla i obveza – njega nema. Pravi je muškarac onaj koji je prisutan u obitelji, i fizički i emocionalno. Dosta je muškaraca prisutno fizički, ali nije i emocionalno, uopće nisu uključeni. To je ono što nanosi vrlo teške posljedice, posebice djeci koja nemaju osjećaj da su voljena i prihvaćena. Muškarac, otac, onaj je koji upućuje svoju djecu u svijet. On je onaj koji ih inicira, neka vrsta vrata u svijet. Ako on nije prisutan, djeca su izgubljena. Radio sam u školi, imam iskustva, vidio sam dječake i djevojčice koji nažalost pripadaju generaciji izgubljene djece. Svaki je treći brak rastavljen, svako je peto dijete zlostavljano ili zanemareno, tako da je mnogo neprisutnosti očeva u životu djece.

»Iako se molitva krunice često smatra obilježjem duhovnosti žena, molitelji na trgovima, kojima je Krist uzor, pokazuju da je pobožnost ne samo spojiva s muževnošću, nego je njezin dio«
Kakav profil muškaraca prevladava na molitvama? Jesu li to obiteljski ljudi, mlađi ili stariji? Jesu li aktivni u svojim župama? Jesu li dobri očevi i muževi?

Ne poznajem svih tristotinjak muškaraca koji dolaze, nemam statistiku. Od muškaraca koje poznajem mogu reći da su to predani očevi i muževi koji su redovito na misi, aktivni u svojim župama. To su pobožni ljudi, koji ozbiljno grabe prema svetosti. Mnogi od njih imaju više djece, a angažirani su i u drugim inicijativama. Posebno je lijepo vidjeti muškarce koji dođu sa svojim sinovima. Bilo je više fotografija s naših krunica gdje muškarac – otac – kleči sa sinom. Te su fotografije obišle Hrvatsku i regiju, pa čak i svijet. Demografija sudionika raznolika je, ali zajednički je nazivnik ono što žive i svjedoče javno, činjenica da pokazuju da je moguće biti i muževan i pobožan, svjedok i poticaj drugima.

U kakvu su stanju Vaša koljena nakon molitve? Ima li posljedica?

Ne bih rekao, pogotovo za nas mlađe. Klečanje ne traje posebno dugo, a mislim da je to i zbog naleta adrenalina. Više bih rekao da lebdimo na koljenima.

Kritičari Vas optužuju da želite vratiti patrijarhat. Michael Schneider, francuski psihoanalitičar, u knjizi »Zbrka među spolovima« napisao je, govoreći o deseksualizaciji mladih naraštaja, da »zbog toga što očevi više nisu očevi, a majke nisu majke, sinovima je toliko teško postati muškarcima, a kćerima ženama«. Jesu li se muškarci izgubili glede svojega identiteta i uloge?

Da, danas su muškarci izgubljeni. Kao posljedica toga izgubljena su i djeca. Jedna je od nakana naše molitve da muškarci budu duhovni autoriteti, da shvate da imaju svećeničku, kraljevsku i proročku ulogu, da budu prije svega svećenici u svojoj obitelji. To znači da predvode molitvu, da potiču na ispovijed, da potiču na osobnu molitvu, da potiču na misu. Da vode svoju obitelj prema Isusu. Promičemo takav koncept muževnosti; da muškarac bude svet i potiče na svetost članove obitelji. Spomenuli ste zbrku među spolovima, tomu zbilja svjedočimo. Žene sve više postaju kao muškarci, a muškarci sve više postaju kao žene – feminizirani.

Tu pojavu neki čak promiču kao civilizacijski napredak, nazivajući to razbijanjem stereotipa…

Da, to se događa. I onda doista imamo zbrku. Ne znamo što je muško, što je žensko. Teško je opstati u svijetu u kojem nema pravila, u kojem se ne zna tko je tko. To je svijet u kojem se čovjek ne može orijentirati – kaos. Čovjek ne zna tko igra koju ulogu. Važno je reći da muškarac treba biti muškarac i da žena treba biti žena. Međutim, nama nije na srcu govoriti o ženama, mi ne molimo za žene. Optužuju nas da želimo zarobiti žene, da ih tlačimo, da smo nasilnici, da ih želimo zatvoriti u kuću, no ni u jednoj od molitvenih nakana ne spominjemo žene. Mi molimo prije svega za sebe, za muškarce. Prije svega molimo da budemo bolji muževi i očevi, a izjava da mrzimo žene besmislena je; trebalo bi obratiti pozornost na to ispred koga klečimo i što molimo. Kritika da smo ženomrsci nema smisla.

Oni koji vas kritiziraju priželjkuju svijet u kojem nema definiranih uloga. Možete li pobliže objasniti svoje viđenje svijeta?

Ako se sve relativizira, tim je lakše svime manipulirati. Ako relativiziramo da je dijete u utrobi majke dijete, nego može biti dijete i ne mora biti dijete, ovisno o željenosti, netko može reći da to nije dijete jer mu nije do djeteta i može to dijete pobaciti. Ako se relativiziraju uloge muškarca i žene, ako se odbaci činjenična biologija, zakonitosti koje je Bog dao, društvo može manipulirati svim tim stvarnostima. Ni jedna žena, makar misli da je to u redu, nije istinski sretna u ulozi koja se često promiče kao jedina opcija. Ako žena mora služiti poslodavcu koji je tlači, a ima obitelj, ima djecu, biranim medijskim porukama biva uvjeravana da ne treba biti angažirana u obitelji jer to nije vrijedno. To je manipulacija.

Koji je cilj vaše molitve?

Ima više ciljeva. Prije svega to je molitva na goruće nakane Crkve i domovine. Druga je stvar molitva krunice, nešto za što se smatralo da je »rezervirano za bakice«, da to nije nešto što bi muškarac trebao raditi – biti pobožan i moliti krunicu. Mi zapravo razbijamo stereotipe! Treća je stvar javna molitva kojom svjedočimo da muškarac treba biti i muževan i pobožan, da je pozvan posvećivati obitelj, pa i cijelo društvo i Crkvu.

Je li bilo slučajeva da su se molitvi pridružili muškarci koji do tada nisu bili praktični vjernici?
Bilo je slučajeva da su se zainteresirani pojedinci, prolaznici, priključili i molili s nama, ili su samo prošli i prekrižili se. Dosta je bilo ljudi koji su nam se javili i pitali što se to događa u Zagrebu. Mnogi su se zamislili. Meni je možda najbolje svjedočanstvo sljedeće: kada su počeli napadi na nas, kada smo bili po svim medijima, jedan je muškarac gledao vijesti i među moliteljima ugledao svojega prijatelja kojega nije dugo bio vidio. U tom trenutku bacio se na koljena i počeo je razmišljati o svojem životu, o tome gdje je on zapravo u odnosu na svojega prijatelja. Shvatio je da je daleko od Boga, daleko od Crkve, rasplakao se i otišao se ispovjediti. Nakon nekoliko dana vratio se Crkvi.

 

Što kažu supruge i djevojke molitelja – podupiru li vas?

Treba doći na Trg i pitati ih. One su nerijetko oko nas, daju nam veliku potporu. To nam je vjetar u leđa. Ne bih ovo radio da nemam potporu svoje supruge, zahvaljujem joj na tome. Žene apsolutno razumiju ovu duhovnu borbu koja se vodi između dobra i zla, shvaćaju da je važno izložiti se u njoj. Muškarci su se uvijek izlagali kada je trebalo braniti domovinu i zemlju, braniti obitelj. Nekada je to bila fizička borba, a danas je to duhovna borba. Ili ćemo biti duhovni ili nas ne će biti.

Nekim vjernicima, čak i teolozima, idete na živce, kažu da biste trebali ostati doma i baviti se drugim stvarima. Čuli su se i argumenti da izazivate uglavnom negativne interpretacije, kao i da je ta molitvena inicijativa »presađena« iz inozemstva, da nije prirodno nastala iz liturgijskoga iskustva u Hrvatskoj…

Čuo sam te kritike i javno se osvrnuo na njih. Nije istina da smo uvezli javnu molitvu krunice. Ima čak i onih koji kažu da smo uvezli krunicu, što je znak njihova potpunoga neznanja. Treba se sjetiti koliko je povijesnih procesija prošlo našim ulicama, to je također javna molitva. Bilo je toliko hodočašća, toliko molitava ispred crkava, ispred križeva krajputaša. I krunica ne gdjekad molila javno, to je u tradiciji Crkve. Ne bih rekao da je to nešto uvezeno, nego da je to nešto što je potaknuto tuđim primjerom, a i vlastitim primjerom od prije. Kritičara uvijek ima, međutim mnoštvo negativnih reakcija mislim da govori nešto drugo. I Isus Krist dobivao je negativne reakcije, on je javno djelovao, poticao i na osobnu molitvu i na javnu molitvu. Nitko nije kasnije rekao da je Isus bio u krivu. Farizeji su smatrali da je u krivu, da govori nešto novo, no nije donio ništa novo, nego ispunio prijašnja proročanstva. Tako i javna molitva krunice nije nešto novo, nego nešto obnovljeno, revitalizirano.

Neki kažu da je to nešto anakrono…

Nije prošlost sve što je loše. Pogotovo ako se promiču duhovne vrijednosti. Mnogo današnjih sadržaja koristi društvu, a mnogo toga i ne koristi. Ne bih rekao da je nešto loše samo zato što je postojalo u prošlosti. Riječ je o čuvanju tradicije. Netko je jednom lijepo rekao da tradicija nije slavljenje pepela nego održavanje vatre.

Želite li oživjeti prošlost, tradiciju?

Prije bih rekao da nam je na srcu oživjeti žilu kucavicu Crkve, a to je molitva krunice. Mnogi od nas idu u Crkvu, ali pitanje je koliko nas moli. Krunica nam je darovana. Sjetimo se samo Domovinskoga rata, koliko je muškaraca i žena molilo krunicu. Čim je rat završio, krunica je stavljena za retrovizor, oko vrata ili je nekamo spremljena. Tko moli i ne stidi se svoje vjere, autentičan je vjernik.

Čula se i primjedba da molitvom šaljete političke poruke. Je li doista tako?

Naša javna molitva nije pokazivanje snage i broja niti nam je cilj poslati političku poruku. Naš je cilj iskrena, autentična, ponizna molitva na koljenima, zagovaranje za narod i Crkvu.

Zašto je važno da molitva bude javna?

Prije svega želimo biti svjetionici u društvu. Svijetliti i gorjeti, da nas drugi prepoznaju po gorljivosti. Ako se sastajemo u četiri zida, ako se sastajemo u crkvi i molimo, što to znači drugima koji ne dođu u crkvu, koji nisu u toj prostoriji? Isus je u svoje vrijeme javno djelovao, govorio je po trgovima i ulicama i evangelizirao. Na srcu nam je nova evangelizacija muškaraca. Nema bolje evangelizacije od one uživo. Može se evangelizirati u crkvi, no tko dolazi u crkvu? Bolje je kada smo fizički prisutni, netko nam može prići i pitati nas što molimo, što predstavljamo.

»Neka se muškarci ohrabre, neka razmatraju Isusov uzor, uzor svetih muškaraca u Bibliji, neka vide da je muškarac pozvan biti svjetionik u svojoj obitelji, društvu i narodu, predvoditi vrijedne pothvate i dati sve od sebe da njegova obitelj i zajednica idu putem svetosti«
Neki vam zamjeraju što se niste odmah ogradili od onih s ustaškim obilježjima koji su se pojavljivali na molitvama. Kako to?

To je laž; mi u svakom pozivu koji šaljemo navodimo da se ograđujemo od svih ideološki nepoćudnih obilježja. Ograđujemo se od svih pojedinaca koji zastupaju udruge, a ne dolaze kao pojedinci. To što mediji to ne prenose, to je druga stvar.

Zašto ne komunicirate s medijima?

To je bila kritika od početka. Mi otpočetka komuniciramo s medijima. Međutim, kako bismo zaštitili sudionike, kada su nam se javili svjetovni mediji, rekli smo da ćemo dati izjavu ako nam se ona pošalje na autorizaciju budući da smo prije imali iskustvo da je sve rečeno bilo izokrenuto. Dobili smo odgovor većine medija da autorizacija nije njihova politika. Odgovorili smo da u tom slučaju ne ćemo dati intervju, koji bi potom bio izokrenut i pritom izokrenuo cijelu inicijativu. Nije da ne komuniciramo s medijima, nego oni ne žele na pravi način komunicirati s nama.

Neki su zamjerili što niste komunicirali s biskupima i tražili njihovo dopuštenje za djelovanje. Na molitvu 1. srpnja došao je biskup Košić. Kako to komentirate?

Ovo je laički pokret i mislim da ne moramo tražiti dopuštenje za molitvu krunice koju može moliti bilo tko, bilo gdje. Nismo smatrali da trebamo tražiti odobrenje. Otpočetka smo pozivali i svećenike, đakone i bogoslove da nam se pridruže. Zahvalni smo što nam se pridružio biskup Košić. Došao je kao jedan od nas, ponizno je kleknuo i molio. Smatram da je to prekretnica naše molitve jer su mnogi čekali blagoslov nekoga pastira, javnu potporu. Premda nam je otprije bila poznata potpora klera bez obzira na medijske dezinformacije, bolju nismo mogli dobiti.

Na javnu molitvu krunice osobito je pozvala Gospa u Fatimi. Je li javna molitva muškaraca znak vremena?

Mislim da jest. Razgovarali smo o krizi muževnosti i krizi vezanoj uz pobačaj. U povijesti, kada dođe do neke krize, uvijek se nudi neko rješenje. U ovoj krizi Gospa nam daje krunicu. U ovoj krizi, kada muškarci bježe od duhovnosti, Gospa im daje mogućnost da se »resetiraju« na biblijske postavke te postanu muškarci po Božjem naumu. Na tom je tragu izjava stigmatičarke Marte Robin da će sv. Josip biti svetac trećega tisućljeća upravo zbog krize muževnosti i očinstva, kao što će i Blažena Djevica Marija biti majka koja će nas voditi k Bogu. Smatram da je ovo znak našega vremena koji će jačati.

Dotaknuli ste se pobačaja. U medijima se govori da broj pobačaja pada. Je li presudan broj pobačaja ili to što se pobačaj pokušava prikazati kao nešto normalno?

Percepcija je najveći problem. Pobačaj se prikazuje kao nešto prihvatljivo, kao operativni zahvat. Kada sam počeo moliti za nerođene, počele su mi prilaziti žene koje su imale pobačaj prije trideset godina, a i dalje ih to muči. Pobačaj nije samo operativni zahvat, to je zahvat koji krade ženi majčinstvo, koji nanosi dugotrajne emocionalne boli. Upravo zbog percepcije pobačaja naše društvo ide u propast. Brojke koje se reklamiraju nisu istinite. Brojke kirurškoga pobačaja možda jesu manje, ali sve se više popularizira medikamentozni pobačaj koji je još gori, čije su statistike još veće.

Biografija
Krunoslav Puškar diplomirani je anglist i germanist te doktor znanosti iz područja lingvistike. Godine 2016. uključio se u apostolat za život, a 2018. postao je regionalnim voditeljem inicijative »40 dana za život« i članom udruge »Hrvatska za Život«. Od 2020. godine uređuje tromjesečnik »Pohod«, prvi hrvatski pro-life časopis. Bavi se istraživanjem i pisanjem znanstvenih radova o jeziku, prevođenjem i izdavaštvom. Živi u Križevcima. Sretno je oženjen suprugom Matejom, s kojom ima kćer.