Jučer sam zaboravio popiti dva, danas i tri od četiri lijeka u propisanoj dnevnoj škrabici… Zahvaljujući »zlatnim godinama koje više ne pamte ružne stvari« (da ne velim »staračkoj zaboravljivosti«), sve sam bliže mudroj maksimi pokojnoga djeda koji mi je – dok je bio puno mlađi i bistriji nego ja danas – uzimajući svoje tabletice, uvijek tumačio: »Pola medicine popit, pola hitit va zahod! Vavek tako, aš daju nam previše toga otrova!«… Danas, čini se, i brižne nam vlasti postaju toga svjesne, pa im palo na pamet da ljudi i aute voze pod prevelikim i kojekakvim dozama lijekova. Pa sad državni policajci pokušavaju »vaspitnu palicu« (nezaboravno ime za pendrek) štafetno prebaciti u ruke obiteljskih liječnika opće prakse. Hoće li sad moja draga doktorica Jadranka prijaviti da ja, po potrebi, uzimam i »male zelene«, kad ona zapravo i ne zna kad to meni dođe do te potrebe da se podružim s »Normom i Belom«. Ne znam to ni ja sam, jer ako »Vatreni« dadu gol, dosta mi je pivo, ali ako prime, dva… Drhturenje srca smirivat će mi tabletica! S kojom poslije ne smijem voziti, kao što s jednim pivom smijem? Razumijem doktore da se ne žele pretvoriti u »žbirove«, doušnike k’o iz »crvenih doba« (traju li ta zauvijek?), jer osim što bi tako dobili novu obvezu, lako bi mogli dobiti i batina! Dosta mi je zamisliti što bi im »Sivi« napravio da mu reknu kako zbog tamo neke tablete »za šećerka« on ne smije za volan?! »Otfurao« bi im cijelu ordinaciju samim mjenjačem, s »kurblom od toyote«! A opet, ne razumijem kako su mi u mojoj (»Isusovoj«) 33. godini dali vozačku dozvolu koja mi »na bjanko« vrijedi do 65. rođendana? Veličanstveno velikodušno! Nisu sitničavo pomišljali da ću dobiti dioptriju koja je dorasla do naočala »pepeljarki« za sve bliske i daleke slabovidljive (ne)prilike. Da me zbog umjetnog zuba i dva mosta nisu zvali na ponovni liječnički to mi je jasno, ali nisu me »pilili« ni nakon dva srčana, tri stenta i kraće nesvjestice od »lutajućeg moždanog«… »Vozi, Miško!« A sad, mogao bih ispasti iz kruga vozača zbog neke tablete za koju nisam ni računao da me dovodi u »neuračunljivo« stanje?! Srećom pa su i sabornici tko zna na čemu, kojim sve »medicinama«, pa su zasad odgodili odlučivanje o tome…
Ja pak krenuo na terapijsku šetnju. Možda i tako smanjim koju »kažnjivu« tabletu pa u dogovoru s doktoricom Jadrankicom sačuvam vozačku sposobnost? Hodajući »u četvrtoj«, ugledah do sebe stari puzeći »opel«, koji kao da se muči prestići me. Zagledah se, a iznutra u me gleda poznato lice! – Oooh, gospon Miljenko?? Pa vi još… – čuđenje mi se sasvim ote kontroli. – Vi još uvijek vozite?!?
– Pa kaj tu čudno, imam tek 86! Fakin jedan, kak’ me… – pod panama šeširom njiše glavom, njiše i volanom – … Aha, misliš zbog ovih novih zakona i lijekova? Ne znam ti ja to, meni moja Ruža stavlja tablete na tanjurić. Nek’ samo makne one zabranjene, nek’ ih hiti!… Uh, ni valjda i ona »afrička« na popisu?
