Jubilarni pedeseti put vozočasnici iz Zagreba i sjeverne Hrvatske okupljeni su prve lipanjske nedjelje na brežuljku iznad Krapine u svetištu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu na blagoslovu vozača, putnika i automobila te molitvi za sigurnost u prometu koju predvodi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Uoči početka turističke sezone i sve gušćega prometa na hrvatskim cestama to najstarije hrvatsko molitveno-blagoslovno okupljanje vozača i motornih vozila – poznato kao vozočašće – privlači već pet desetljeća svojom atraktivnošću i posebnošću, ali i raznolikošću događaja koji se uvijek organiziraju uz misno slavlje i blagoslov automobila i vozača.
Kada su u kasnim šezdesetim godinama organizirali prvo »hodočašće na četiri kotača«, urednicima »Glasa Koncila« u mislima je bila želja da pridonesu obnovi i oživljavanju prekrasnoga sakralnoga i umjetničkoga bisera na Trškom Vrhu. S tom su intencijom i pokrenuli motorizirano hodočašće u Hrvatskom zagorju, a kao suorganizator je od samih početaka uključena i krapinska župa sv. Nikole na čijem se području nalazi svetište Majke Božje Jeruzalemske koja se štuje u liku najmanjega čudotvornoga kipića, visoka tek 11 centimetara…
U tim je godinama imati vlastiti automobil bio luksuz, a statistike pokazuju da ih je tada imao tek manji dio tadašnjega stanovništva. Evo kako su ideju o pokretanju vozočašća objasnili tadašnji direktor »Glasa Koncila« dr. Josip Ladika, urednici GK-a Vladimir Pavlinić i Živko Kustić te glavni urednik »Maloga koncila« o. Gabrijel Đurak u izvještaju koji je objavljen u 13. broju dvotjednika »Glas Koncila« iz 1968. godine: »Nipošto nismo time željeli iskazati i pružiti neku prednost onima kojih je imućnost dosegla stupanj posjedovanje motornog vozila, još uvijek nedostižan stupanj čežnje mnogih. Htjeli smo samo iz onih rijeka motoriziranih, što se u dan počinka razlijevaju s gradskog asfalta na sve strane u potrazi za odmorom i razonodom, skrenuti u jednu nedjelju jedan potočić u jedno mjesto duhovne, religiozne okrepe, mjesto ujedno privlačno i kao točka mira i odmora u ljepoti Božje prirode i ljudske dogradnje.«
I očito je da su u svojoj misiji uspjeli jer se otada neprekidno na Trški Vrh – neovisno o vremenskim uvjetima – prve lipanjske nedjelje automobilima uspinju brojni vjernici. Te je prve godine blagoslovu nazočilo 120 automobila, organizatori su pripremili posebne plakete i naljepnice za automobile, pozvali su križevačkoga biskupa dr. Joakima Segedija za predvoditelja slavlja, propovjednik je bio p. Mijo Škvorc, bili su organizirani ispovjednici, prometni stražari, pokrenuli su se ugostitelji s ponudom hrane…
Uvijek je vozočašće bilo više od molitvenog okupljanja jer se pod krošnjama stoljetnih kestena i lipa nastavilo druženje hodočasnika u izletničkom raspoloženju. Mnogi su znali donijeti roštilj, izvaditi pripremljenu hranu iz prtljažnika, objedovati na livadi te dolazak na automobilsko hodočašće spojiti kao ugodan izlet i molitvu za sretan put. Djeca su se nakon mise i blagoslova mogla slobodnije igrati, započinjala bi natjecanja, trčanje u vreći, preskakivanje kolutova i druge igre, dok su za odrasle uslijedili opuštajući trenutci.
Ipak najiščekivaniji dio vozočašća uvijek je blagoslov automobila koje vlasnici s mnogo pažnje i ljubavi uređuju te sa suputnicima dočekuju svećenike uz svoje vozilo. Da je broj automobila znao iznenaditi i same organizatore, svjedoči zgoda iz 1973. godine kada se 3. lipnja skupilo više od tristo automobila. Kako je svećenicima ponestalo blagoslovljene vode, ministrant je pohitao donijeti još vode, a sestra sakristanka u čudu ga je upita: »Kamo toliko blagoslovljene vode? Pa valjda ne peru automobile njome!«
Tijekom posljednjih pet desetljeća Trški Vrh postao je jedinstvenim mjestom molitve za sigurnost u prometu i na cestama, a među predvoditelje vozočašća upisali su se zagrebački kardinal Josip Bozanić, nuncij Giulio Einaudi, biskup Juraj Jezerinac, o. Bonaventura Duda, don Luka Depolo, dekan hrvatskog Gradišća u Austriji Štefan Horvath, trapistički prior iz Banja Luke Antun Goričanec, rektor dječačkoga sjemeništa o. Josip Antolović i mnogi drugi svećenici. Dio pobožne atrakcije bili su automobili različitih marka i tipova koji su svake godine s vozočašća otišli s nekom uspomenom. Svim se vozačima obično podijele naljepnice za vozila s oznakom »SOS« koje na cesti označavaju molbu drugim sudionicima prometa da u slučaju teške nesreće pozovu unesrećenomu svećenika te razvijaju kršćansku solidarnost u (ne)prilikama cestovnoga prometa.
»Znak SOS, koji se sve više vidi na vozilima diljem Europe i koji su ovdje ljudi lijepili uz blagoslov, izražava to bratstvo u nevolji, želju da se pomoć uvijek pruži i da je se primi, upozorava svakoga da ljudi koji se u tim kolima voze vjeruju u vječni život i žele se odgovorno služiti ovim životom. Po nepisanim zakonima svih cesta svijeta, kad prometni stražar ili bilo tko od prolaznika opazi da su se unesrećila kola s takvim znakom, dužan je najbržim putem pozvati uz liječnike i svećenika. I kod nas bi to morala biti moralna obaveza za svakoga, osobito u težim slučajevima, jer posvuda se izvršavaju barem posljednje želje građana«, stoji u izvještaju s vozočašća iz 1972. godine kada je »inaugurirana« nova praksa koja živi do danas.
Uspinjanje strmim putom do ledine kraj svetišta nije uvijek bilo jednostavno, prijašnji »slabiji« automobili nisu bili toliko snažni, a ni primjerena cesta nije olakšavala uspinjanje do cilja, pa se tako svjedočilo brojnim zgodama. Jedna od zapisanih prije 45 godina jest ona kada su mjesni odgovorni ljudi želeći dobro hodočasnicima nasuli rahlu zemlju po strmoj cesti prema svetištu. Odmah se vidjelo da se netko brine za taj put, no uspinjanje je bilo teže nego prijašnjih godina jer su kotači svaki čas zapinjali umjesto da prionu uz čvrsto tlo.
Nije uvijek sve prolazilo bez negativnih komentara, jer iako su organizatori iz GK-a uporno ponavljali da Crkva blagoslivlja sve što služi čovjeku, zaziva zaštitu od zla te traži pomoć da materijalne stvari služe na što veće dobro čovjeka i na proslavu Stvoritelja, jednom – kako su ga nazvali u izvještaju GK-a – »pakosnom zagrebačkom novinaru svidjelo se da u ovom obredu vidi blagoslov gulaša od ljudskih crijeva što se proizvodi pri sudaru automobila. Kakva mašta, kakva logika, kakav ukus«. Žalili su se i vozočasnici da je mjesna zajednica naplaćivala visoke pristojbe za smještaj automobila, a slaba pečenjarska ponuda znala je ozlovoljiti gladne vjernike.
Automobilska sreća poslužila je organizatore i 1979. godine kada je na snazi bilo pravilo vožnje poznato kao »par-nepar« i kada je bila zabranjena vožnja automobilima s određenom registarskom oznakom. Tako su još u siječnju organizatori iz GK-a odredili da će vozočašće biti posljednje svibanjske nedjelje koja je ostala »slobodna« za sve automobile. Došle su tada i »parne« i »neparne« registarske oznake te se oko 500 automobila skupilo oko svetišta, a drugi su ostali neizbrojeni uz cestu od Trškoga Vrha do podnožja brijega.
Moderni oblik hodočašća pratile su i druge novosti, pa su tako već treće godine na vozočašću misu pjevali i svirali mladi iz VIS-a »Quo vadis« s električnim instrumentima, uprizorivale su se predstave i scenski igrokazi u organizaciji djece i mladih iz župa Zagrebačke nadbiskupije, a najčešći su gosti bili mladi iz trešnjevačke župe. Novost je vozočašća od 1994. godine uvođenje nagrada za sudionike: svaka obitelj koja je stigla automobilom dobila je nagradni kupončić sa serijskim brojem te je nakon misnoga slavlja upriličena tombola u kojoj su se dijelila knjižna izdanja GK-a i drugih sponzora.
Nakon demokratskih promjena nije bio rijedak slučaj da su se na vozočašće odazvali i prometni policajci koji bi iznosili brojke o stradalima u prometnim nezgodama te vozačima hodočasnicima pružali savjete za sigurnu i odgovornu vožnju. Prije deset godina vozočašće je bilo prigoda i za blagoslov novoga autobusa udruge »Job« za prijevoz invalidnih osoba koji je 2007. godine kupljen uz brojne donacije te među ostalim i uz potporu GK-a. Poziv na odgovornost vozača posebno je odjeknula 2003. godine jer se tada upravo na vozočašću prije mise dogodio mali sudar između novoga Renaulta i vremešnoga »fiće«. Nespretno pokrećući »turbo-fiću«, vozač je udario u automobil ispred sebe, pa je i toga dana krapinska policija imala posla.
Ni ekonomske teškoće i nestašice, skupoća goriva i neimaština tijekom posljednjih pedeset godina nisu spriječili neprekidno održavanje vozočašća koje se s Trškoga Vrha proširilo i na druge dijelove Hrvatske, a i ove će se jubilarne godine poslati poruka da se prijateljstvo i susretljivost mora vidjeti i doživjeti i u vožnji i na cesti.
