Svećenik, teolog, sveučilišni profesor, filozof, mislilac široke kulture i svestrano angažirani javni radnik Đuro Gračanin rođen je 5. ožujka 1899. u Gackom. Nakon završene srednje škole u Sarajevu otišao je u Pariz kako bi studirao pravo i izvoznu trgovinu. Međutim, pod utjecajem Ivana Merza, na tamošnjem Katoličkom institutu studirao je filozofiju i teologiju. Godine 1927. zaređen je za svećenika Vrhbosanske biskupije, a deset godina kasnije došao je u Zagreb kao predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je radio sve do 1971. godine, kada je umirovljen nakon trideset i četiri godine (68 semestara) predana profesorskoga rada. Bonaventura Duda navodi da Đuru Gračanina možemo smatrati izobraziteljem čitave generacije hrvatskih svećenika i teologa. Preminuo je 13. prosinca 1973. u Zagrebu, stoga se na blagdan svete Lucije ove godine navršava 50. godišnjica njegove smrti.
Glas Koncila objavio je 2018. godine knjigu članaka, eseja i studija Đure Gračanina pod naslovom »Ozbiljnost nadnaravnog« s namjerom da se tematski kvalitetno predstavi presjek njegova pisanoga stvaralaštva jer Gračanina možemo smatrati jednom od »perjanica« hrvatskih katoličkih intelektualaca koji su pohađali studije ili doktorate u Parizu te unijeli nova gibanja u Hrvatskom katoličkom pokretu, ali i kao jednog od mislilaca koji su do tada dominantni slovenski utjecaj na hrvatsku katoličku inteligenciju zamijenili francuskim. Teme koje su predstavljene u »Ozbiljnosti nadnaravnog« vezane su uz važnost duhovnoga vodstva i duhovnoga uzdizanja laičke inteligencije, molitvu kao sastavni i sveprožimajući dio života svakoga vjernika, klasifikaciju čudesa, udaljavanje umjetnika i intelektualaca iz Crkve, teme vezane uz svećenički život, vrijednost i smisao života uopće, uz promišljanje filozofskih ideja Henryja Bergsona i Jacquesa Maritaina te uz govorništvo koje je, zajedno uz homiletiku (umijeće propovijedanja), predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Na stijeni retorike
Vezano uz potonje područje interesa (govorništvo) Đure Gračanina valja istaknuti da je on napisao i skriptu »Temelji govorništva« koju je 1968. objavio kao knjigu, a Glas je Koncila nedavno objavio reizdanje te Gračaninove knjige. U bilješci povodom prvoga objavljivanja knjige navodi se da je to nakon Drugoga svjetskoga rata prvo sustavno djelo te vrste u hrvatskoj književnosti i da, za razliku od raznih pokušaja eklektičkoga značaja u prošlosti, djelo predstavlja jedinstvenu zamisao govorništva kao znanstvene discipline i umjetničkoga dostignuća.
U pogovoru reizdanja »Temelja govorništva« stoji da je riječ o nenadmašnu priručniku govorništva, danas klasiku, koji godinama na hrvatskom tlu nije imao konkurenciju. Upravo je ta knjiga odraz potrebe za vraćanjem, na stijeni retorike izgrađenim, Gračaninovim »Temeljima«, i to zbog aktualnoga stanja u hrvatskom javnom prostoru koji karakterizira iritantna površnost, senzacionalizam, poluinformacija te česta infantilizacija javnoga prostora. Svećenik i književnik Ivan Golub, koji je i sam bio Gračaninov student, jednom je prilikom rekao: »Kad slušam danas pojedine svjetovne i političke govornike, požalim što nisu u Gračaninovoj školi učili govorništvo.«
Govor nije mrtvo slovo na papiru
Oružju i destrukciji svake vrste Gračanin, svjestan njezine kreatorske snage, suprotstavlja riječ: »Mi smo uvijek vjerovali da riječ, iskrena i uvjerljiva, topla ljudska riječ ima veću učinkovitost nego sva sredstva uništavanja. Stoga smo se dali na to da je slušamo, osluškujemo, da u tišini znanstvenog rada što dublje prodremo u narav te riječi. Da sami najprije otkrijemo po čemu ljudska riječ postaje snažnom, uvjerljivom; a da također doznamo kakva je pritom uloga same govornikove ličnosti.«
Govoreći o snazi i uvjerljivosti ljudske riječi, Gračanin, posve jasno i očekivano, govoru daje središnje mjesto u svojoj knjizi. Govor za njega nikada nije i nikada i nikako ne može biti samo neko mrtvo slovo na papiru; govor je za njega živa riječ kojoj pristupa gotovo na poetski način. On je, navodi autor, satkan istodobno od misli i riječi, od dokaza i poticaja, od uvjerenja i žara, od tona i naglaska, od boje i melodije glasa, od prekida, čak i od šutnja, od upitnika i uskličnika i od toliko drugih pravopisno neizrazivih interpunkcija, a usredotočen je u nastojanju da u jednoj misli, jednom osjećaju, jednoj težnji, jednoj pozornosti, u jednom dahu ujedini brojno slušateljstvo; da ga okruži svojim šumom, da ga obuzme svojom snagom, da ga potrese svojim zanosom, da ga izvede iz mrtvila ili indiferentnosti te povede životu, cilju koji je odabrao, oduševljenju, odlučnom djelovanju. »Koja se još druga ljudska riječ s govorom može usporediti?«
Za svakom riječi stoji cio čovjek
Međutim, uloga Gračaninovih »Temelja govorništva« nije u tome da nekoga mehanički nauče tehnike i načine uvjeravanja i strukturiranja govora kako bi taj onda odnosio pobjede u svim svojim raspravama. Uloga je njegova priručnika puno značajnija i vrjednija – on teži tomu da čovjek ponajprije postane dobar čovjek kako bi tek onda od dobra čovjeka mogao postati dobrim govornikom jer čestit je čovjek vješt govoru, reći će Ciceron. »Odlučnu ulogu pri govorničkom dokazivanju igra i sama govornikova ličnost, njegov značaj, njegova osobna izgrađenost, vrijednost njega kao čovjeka.
Nema naime nikakve sumnje da su govorniku potrebna neka osobna svojstva koja će njegovoj riječi dati snagu i uvjerljivost izvan i iznad onoga što ih pruža sama argumentacija. Mi ih ovdje ne mislimo dakako sve nabrajati, ali ne možemo da ne spomenemo ona koja su u najužoj vezi sa samim uvjeravanjem kao takvim, a to su: karakternost, ozbiljnost, smjernost, neustrašivost, dobrohotnost, veličina i žar duše. (…) Ne govore naime samo usta, nego čitava nutrina. Za svakom riječi stoji cio čovjek, sva moralna ličnost. Moralno loš čovjek nema uopće hrabrosti da govori o kreposnom životu, o dobru na uvjerljiv način. On ćuti da bi svakom svojom odlučnijom riječi osudio sama sebe.« Dakle, ako netko želi biti dobar govornik, ponajprije treba raditi na sebi, a tek onda na svojem govoru: »I što je dobro, to po sebi privlači.«
Ni najplemenitije misli, ni najsnažniji argumenti nikada nikoga ne će uvjeriti ni u što ako u govornika ne postoji vjerodostojnost, dosljednost, nepatvorenost, ako govornik svoje misli i svoje ideje ne iznosi s uvjerenjem: »Moguće je, međutim, imati i dobru temeljnu zamisao, no bez pravog uvjerenja, i onda možemo biti sigurni da će obradba u pogledu uvažavanja okolnosti biti nerealna i govor neuspio.« Sve ono što je u ljudskom životu neautentično, istodobno je i nekomunikativno i nema snagu uspostavljanja kontakta sa slušateljem. Govoriti iskustveno znači usuglasiti osobu i ono u što osoba vjeruje i na taj način iznijeti zapravo najjači argument. Tamo gdje se iza izgovorenih riječi ne nalazi osoba, tamo gdje nema osobnosti, riječ ostane visjeti bez oslonca jer nema čovjeka koji je nosi, zaključuje fra Ante Vučković promišljajući o crkvenom govoru.
Nedovoljna recepcija
»Iako nema negativnih stajališta prema Đuri Gračaninu, niti je prema njemu iskazana ideološka ili politička neprihvatljivost, očita je njegova nedovoljna recepcija u hrvatskoj znanosti, filozofiji i teologiji. Naslućujemo da je tome razlog složenost njegova djela, brojnost područja kojima se bavio i različitost formi tekstova u kojima se izražavao.« Složenost, brojnost i različitost nečijih radova nikako ne bi smjeli biti zaprjeka u poznavanju opusa onoga koji je svojim mislima pridonio širenju vidika u područjima kojima se bavio. Štoviše, oni bi trebali biti izazov.
Možda se prava istina o nedovoljnoj Gračaninovoj recepciji jednostavno krije u tome da katolička inteligencija, u društvu u kojem se stanovnici u većinskom broju izjašnjavaju kao katolici, ali istodobno i vrlo odbojno reagiraju na nauk Katoličke Crkve, jednostavno ne zna iznaći način kako svijetu u sveopćoj neautentičnosti predstaviti čovjeka koji je autentično živio, autentično mislio, govorio i djelovao, koji je znao postići ono što je tražio od svakoga dobroga govornika – uskladiti temeljnu ideju na kojoj je naziđivao sa svojim najdubljim uvjerenjem.
