Nigdje na prostoru od Szczecina na Baltiku pa do Trsta na Jadranu nije se tako očito, i u tako bliskoj duhovnoj borbi, Katolička Crkva suočila sa spuštanjem željezne zavjese komunizma kao u Solinu 1975. godine, kada je započelo slavljenje Godine kraljice Jelene. Očitost te borbe najprije se mogla pratiti na vizualnoj razini. Naime, tijekom čitava razdoblja komunizma na samo metar od zvonika crkve Gospe od Otoka bila je bodljikava žica, a iza nje vojarna JNA, naoružani stražari, silna mehanizacija i vojna logistika…
A upravo je na toj solinskoj razdjelnici između dobra i zla davne 1898. godine, kada su započela iskapanja potrebna za gradnju zvonika kraj crkve na Gospinu otoku, otkrivena prava arheološka senzacija – ostatci drevne bazilike i mistični natpis razlomljen u nekoliko komada. Mičući zemlju s tisućljetnoga natpisa, otac hrvatske arheologije don Frane Bulić pod vrućim je kolovoškim suncem tada pretpostavio – to su ostatci nadgrobnoga sarkofaga kraljice Jelene Slavne! Pohitao je u dublja istraživanja, uspješno »dešifrirao« natpis i potvrdio svoju »hipotezu«. Time je Bulić ne samo popunio dotadašnje praznine u genealogiji drevnih hrvatskih vladara, nego je brišući blato s Jelenina epitafa, zapravo obrisao i sve blato koje su na ideju hrvatske samobitnosti u dugim stoljećima nenarodnih vladavina nabacali strani okupatori i tuđinski poslušnici.
Na ramenima samo jednoga hrabroga župnika
Nakon istraživanja don Frane Bulića Solin se nedvojbeno mogao smatrati mjestom najstarije hrvatske marijanske crkve, a to je značilo i jednim od praiskona hrvatske kršćanske povijesti, ali i jednim od krunskih dokaza tisućljetnoga kontinuiteta hrvatske uljudbe. Sve su to bili duhovni i simbolički impulsi koji su činili »početni kapital« s kojim se 1975. ušlo u projekt proslave Jelenine godine. Zamišljeno je da ona kulminira 1976. godine u znaku punoga tisućljeća od smrti kraljice Jelene. Ništa se nije radilo ishitreno. Za važan su jubilej pripreme trajale zapravo puno desetljeće i u tim je godinama glavnina »posla« bila na ramenima samo jednoga čovjeka – neumornoga solinskoga župnika Tugomira Jovanovića.
Jovanović je u Solin kao župnik došao 1963. godine, u vremenu velikoga unutarnjega preporađanja Crkve, kada je na tragu poticaja Drugoga vatikanskoga koncila – čak i u skučenim mogućnostima pastoralnoga djelovanja zbog komunističke represije – trebalo pronalaziti nove načine kako doprijeti do čovjeka. Tako je 1965. o Maloj Gospi splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić obznanio okupljenim vjernicima: »Sljedeće desetljeće bit će priprema za tisućitu obljetnicu našega prvoga poznatoga svetišta, koje je u 10. stoljeću ovdje podigla naša hrvatska kraljica Jelena.« No ta je početna koncepcija bila još uvijek orijentirana prilično lokalno, na razinu hrvatskoga crkvenoga juga.
Tugomir Jovanović preminuo je u ožujku 1995. u Solinu poput Mojsija, na korak do obećane zemlje, tj. samo nekoliko mjeseci prije nego što se dogodila potpuna »demontaža« vojarne na Gospinu otoku. Šetalište uz Gospin otok danas nosi njegove ime, a mještani su mu podigli i bistu.»Don Miro« mogao je sa svima sjesti za stol
»Nadbiskup Franić u svemu je tada bio vrlo oprezan jer su mu već jednom komunisti zabranili bogosloviju u Splitu i strahovao je da će režim to ponovno učiniti«, podsjeća devedesetogodišnji svećenik Vjekoslav Pavlinović, jedan od najbližih suradnika Tugomira Jovanovića – ili kako ga i danas zovu Solinjani don Mira. Pavlinovića smo posjetili u splitskom svećeničkom domu, koji se nalazi nekoliko minuta vožnje od Hajdukova stadiona na Poljudu. »Hrvat od glave do pete! Vjernik i svećenik od glave do pete! Čovjek od glave do pete!« opisao je don Mira emotivno umirovljeni svećenik Pavlinović i dodao: »Bio mi je učitelj, otac, brat, kolega.«
Pavlinović se s Jovanovićem zbližio početkom sedamdesetih kada je postao župnikom župe sv. Kaja u Solinu. Budući da župa tada nije imala župnu kuću, Pavlinović je niz godina stanovao kod Jovanovića, u kući kraj crkve Gospe od Otoka, a od 1983. imenovan je i kapelanom u don Mirovoj župi. »Don Miro je bio čovjek koji je mogao sa svakim sjesti za stol. Tako je kod nas redovito u župnu kuću na kavu navraćao major iz vojarne koji se zvao Jovan Latinović. S njime se don Miro čak i šalio, tražeći da zamijene prezimena – da jedan bude Jovan Jovanović, a drugi Miro Latinović«, prisjetio se Pavlinović zgode iz dana pod komunističkom okupacijom.
Uspješna suradnja hrvatskoga sjevera i juga
Pavlinović je zapravo jedan od posljednjih živućih neposrednih protagonista zbivanja u Solinu u bijeniju 1975. i 1976. godine. Pavlinovićeva bi se sjećanja mogla sažeti u nekoliko ključnih točaka. Najprije je Jovanović u Solinu brižno stvarao temelje hodočasničkoga stjecišta, a onda se u olovnim godinama nakon sloma hrvatskoga proljeća s hrvatskoga sjevera – iz Zagreba – javila ideja da Jelenin jubilej postane nešto više, svehrvatska jubilejska proslava u marijanskom znaku. Ključna je spona u tom smislu, pojasnio je Pavlinović, bio urednik Glasa Koncila don Živko Kustić. »U tim godinama s Kustićem sam se u don Mirovu stanu često susretao, pa i s njime postao prijatelj. Kustić je povezao sve važne jubileje iz hrvatske rane povijesti u jedinstvenu cjelinu. Napisao je i knjižicu ‘Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata’ koja je postala i temeljna građa za vjeronauk. On je tako zapravo napisao hrvatsku vjersku povijest, koja je bila suprotna onoj partizanskoj povijesti. U tome je bio genijalac«, rekao je Pavlinović.
Bit Kustićeve ideje bila je da iz Jelenine godine u Solinu izraste veće svehrvatsko duhovno gibanje kojim će Crkva u godinama nametnute »hrvatske šutnje« na neki način preuzeti i barjak hrvatskoga proljeća koji je polomljen na zloglasnoj sjednici u Karađorđevu krajem 1971. godine. S tom se idejom poistovjetio i don Miro pa je i zajedno s Kustićem u presudnom trenutku lukavim »gambitom« zamisao progurao i do razine hrvatskih biskupa. Tako se u listopadu 1975. javio najprije proglas hrvatskih biskupa, pa malo kasnije i poslanica Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koju je sub secreto napisao Tomislav Šagi Bunić… Jelenina godina prerasla je u (sve)Hrvatsku marijansku godinu. Zapravo ona je postala nastavak Svete godine koju je još 1941. inicirao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u znaku 13 stoljeća od misije opata Martina kao prvoga dokumentiranoga kontakta između nekoga predstavnika rimskoga prvosvećenika i hrvatskoga naroda. No Stepinčevu je Svetu godinu zaustavio početak ratnih zbivanja na hrvatskim prostorima.
Vjeko Pavlinović više od pet desetljeća kao svećenik bio je prisutan u Solinu. Od početka sedamdesetih kao župnik sv. Kaja, a potom od osamdesetih i kao don Mirov kapelan na Gospinu otoku.Sva su crkvena gibanja u Solinu 1975. i 1976. budno pratili komunisti, prisjeća se Pavlinović, i pokušali gdje god su mogli podmetati klipove, a njihove su »subverzije« sezale do razine nevjerojatnoga. Tako Pavlinović opisuje anegdotu iz toga vremena u Solinu s Kustićem. »Na hodočašće je došla skupina Slavonaca, od kojih su neki bili i u narodnim nošnjama. Na pojasevima su imali hrvatsku trobojnicu: crven, bijeli, plavi. Kada su to vidjeli solinski komunisti, brzo su pohitali po miliciju, koja je te hodočasnike i privela u stanicu. Čuvši za to, u stanicu je dojurio Kustić, održao im lekciju iz povijesti, predstavio se kao ‘don Jure’ iz Glasa Koncila i priprijetio da će od svega napraviti ‘aferu’ u novinama. Milicija je te ljude pustila na miru, a Kustić je s njima slavodobitno prošao Solinom, pred onim istim komunistima koji su i opazili hrvatsku trobojnicu.«
Godine vjerske obnove, podsjeća Pavlinović, iskorištene su i da bi se podizao rodoljubni naboj. Jubilejske su svečanosti sedamdesetih i osamdesetih bile, primjerice, jedino mjesto na kojem se mogla tako javno i tako glasno pjevati – hrvatska himna. »Kada se pjevala naša himna, narodu je srce raslo! Sve je išlo za tim da se narod budi, da se vraća svojim korijenima i da se iz tih korijena rode nove mladice koje više ne će moći netko sasjeći, pokupiti mlade ljude i baciti ih u zatvor«, opisao je Pavlinović.
Defilee gorostasa hrvatske crkvene povijesti kao dječak pratio je u Solinu i jedan od njegovih današnjih stanovnika Neven Matijević. Kustića je u jednoj zgodi upoznao u obiteljskom domu, u danima završnih svečanosti 1976. godine, što pokazuje i koliko je svećenik u to vrijeme neposredno ovisio o »narodnoj logistici«.
Neven Matijević o Solinu pod komunističkom okupacijom: »U crkvu se iz središta Solina moglo doći jednim kamenim mostom iz 17. stoljeća. U vrijeme komunizma precizno se pratilo tko se usuđuje prijeći taj most u nedjeljno jutro. I bilo je zapravo malo obitelji koje su se usuđivale prijeći na solinski otok kojim je vladala Nebeska Majka«»Tako je jedne večeri k nama došlo uredništvo Glasa Koncila: don Luka Depolo, don Josip Ladika… Na stolu je bila pašticada, a gosti umorni od puta i dosta gladni. Don Živko je nešto kasnio, a pašticada se pojela. Ostao je samo miris u kuhinji. Kad je on došao, onako gladan s puta zamolio je ima li i za njega. Majka je žalosno pokazala praznu teću, s tek ponešto ‘toća’ pri dnu. Don Živko nije mogao odoljeti: uzeo je kruha i ‘pomočio’ ostatak, a domaćica je dobila zaslužene pohvale«, prisjetio se Matijević. Sugovornik Glasa Koncila, rođen 1963., bio je prvo novorođenče koje je u župne matice kao župnik upisao don Miro.
Lice drevnoga hrvatskoga Solina režim je pokušao preoblikovati ne samo vojnom infrastrukturom, nego i nasilnom industrijalizacijom, napominje Matijević. Zato je ondje i Partija bila snažna, pa neki od današnjih stanovnika grada uz rijeku Jadro govore o prošlosti Solina kao »male Moskve«. Uostalom, već ulazak u prostor parka oko crkve na Gospinu otoku bio je znak raspoznavanja. »U crkvu se iz središta Solina moglo doći jednim kamenim mostom iz 17. stoljeća.
U vrijeme komunizma precizno se pratilo tko se usuđuje prijeći taj most u nedjeljno jutro. I bilo je zapravo malo obitelji koje su se usuđivale prijeći na solinski otok kojim je vladala Nebeska Majka. Prijeći taj most značilo je opredijeliti se. Usred sivoga zagađenoga grada i duha Bog nam je tako davao milost da se odupiremo kušnjama i predodredimo za Krista. I tu nas je kao svoje ovce dočekivao naš pastir don Miro. Njegov karakter bio je od bračkoga kamena, isklesan u mnogim patnjama«, prisjetio se Matijević, pokazujući nam uz jutarnju kavu na osunčanoj terasi solinske kavane »Zvonimir« upravo prema tom mostiću.
Osim što Matijević, kao i većina drugih njegovih vršnjaka i Solinjana starije generacije, o don Miru govori gotovo bez iznimke kao svetcu, sugovornik Glasa Koncila podsjetio je i na drugi svetački lik Crkve u Hrvata koji je od bijenija 1975. i 1976. godine ostao upisan u povijest Solina. Bio je to kardinal Franjo Kuharić. »Još uvijek mi je pred očima kako je jednom, prigodom tih hodočašća, tadašnji zagrebački nadbiskup Kuharić razgovarao s don Mirom, svojim kolegom iz bogoslovnih dana i velikim prijateljem, dok je oko crkve bilo mnoštvo vjernika koje je čekalo na ispovijed. Jedan od don Mirovih pomoćnika, laika, doviknuo je nadbiskupu: ‘Preuzvišeni, dosta je ćakule, tribalo bi ispovidat.’ Kardinal Kuharić ponizno ga je zamolio da mu donese sjedalicu te je ispred župne kuće i on neumorno ispovijedao sve do početka mise«, prisjetio se Matijević.
U nizu manjih ili većih pakosti kojima je Partija pokušala uznemiriti vjernike Solinjane i hodočasnike koji su pristizali u Marijino prasvetište jedne je godine JNA priprijetila da će zabetonirati bunarić na Gospinu otoku. Naime, Solinjani su kroz povijest tomu bunariću – zbog njegove neobične i neprestane bistrice – pripisivali čudotvorna svojstva te ga prozvali Gospinim bunarićem. Samo je mudrom i smirenom don Mirovom intervencijom JNA ipak odustala od naprasnoga betoniranja. Nije bilo neuobičajeno da u trenutcima velikih misnih slavlja u crkvi i oko crkve Gospe od Otoka komunisti iz obližnjih gostionica »raspale« glazbu, po potrebi i talijansku partizansku »Bandieru Rossu«. Crkvi se prkosilo i odugovlačenjem s izradom sanitarnih čvorova za hodočasnike.
U svemu je stoga zapravo neobjašnjivo kako u svoj toj zagriženosti lokalni komunisti – i sveprisutna Udba – nisu uočili pravu »duhovnu diverziju« koju je malo dalje od bodljikave žice na Gospinu otoku 1976., u danima završnih solinskih svečanosti, »izveo« kardinal Kuharić. On je, naime, župi kao znak trajne povezanosti Solina i Zagreba poklonio Stepinčev kardinalski »soli Deo«! Valja kratko podsjetiti što je za režim do 1990. bio Stepinac – »neprijatelj naroda«, »suradnik okupatora«, »ratni zločinac«… Posjedovanje literature koja je donosila drugačiju i istinitu sliku Stepinca – poput knjige Alekse Benigara »Stepinac – hrvatski kardinal« – već je bio dovoljan povod za sudski progon. Uostalom, upravo je najava dolaska Stepinčeve crvene kardinalske kapice davne 1952. – kada je papa Pio XII. i Stepinca uvrstio u kardinalski zbor – bio povod da Jugoslavija jednostrano i naprasno prekine sve službene kontakte sa Svetom Stolicom. U okolnostima komunističke okupacije Solina primopredaja Stepinčeva crvenoga »soli Dea« mogla se dogoditi samo negdje u prostoru Gospina otoka, u tajnosti, vjerojatno u župnoj kući, dakle tek desetak metara od komunističke bodljikave žice.
S godinama je taj »soli Deo« premještan, spreman, pa čak i zaboravljen, o njemu nema spomena ni u komunističkim arhivima, ali ni u povijesnim kronikama nastalim nakon pada komunizma. Tek nedavno taj je neobični Stepinčev trag u Solinu otkrio neumorni istraživač solinske prošlosti, urednik lokalnih novina »Solinska kronika« i angažirani vjernik laik na Gospinu otoku Mario Matijević. Susret s Matijevićem u solinskom domu kulture »Zvonimir« trebao je biti tek utvrđivanje i provjera nekih podataka iz prošlosti Solina. No zajednički smo pohitali – u žurbi netom prije polaska iz Solina – do župnika Stipana Šurlina, koji je na Gospinu otoku »čuvar« te vrijedne Stepinčeve »relikvije«. Da bi se trenutak toga »otkrića« Stepinčeve prisutnosti u Solinu i fotografski ovjekovječio, nije bilo boljega mjesta od crkve Gospe od Otoka i pralika Gospe Velikoga Krsnoga Zavjeta. Taj pralik, jedan od ključnih simbola velike devetnice »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, izrađen je i u nekoliko replika, pa je sedamdesetih i osamdesetih putovao i do iseljenih Hrvata po svijetu. Izveden od zlata i srebra, prvi se put pojavio upravo u vrijeme proslave Hrvatske marijanske godine u Solinu.
Pola stoljeća od Godine kraljice Jelene u Solinu
