Iako je još u siječnju bila 500. godišnjica smrti Marka Marulića, hrvatski intelektualci život i djelo Oca Hrvatske Književnosti ne žele prepustiti zaboravu. To je na dojmljiv način, u obliku govora, učinio Bratislav Lučin u hrvatskim sveučilišnim novinama »Universitas«. Vrijedilo bi donijeti cijeli taj govor, no ovdje neka budu preneseni barem njegovi dijelovi.
Malo ljudi zna kako je skončao Marulić. Lučin živopisno donosi: »Notarski uvod u oporuku dojavljuje nam s pravničkom preciznošću: u noći sa 4. na 5. siječnja 1524., oko ponoći, gospodin Marko Marulić, duhom zdrav, a tijelom nemoćan, ležeći u svojoj kući u novom gradu Splitu, predao je gradskim službenicima Nikoli de Minadoisu i Gašparu Martinoševiću, u nazočnosti dvojice svjedoka, svećenika Franje Babalića i fratra Jakova, pustinjaka Svetoga Jeronima, jednu zapečaćenu ispravu s još nekoliko otvorenih sastavaka i izjavio da se u tim pisanim dokumentima nalazi njegova oporuka, kodicil i posljednja volja za koju je htio da se poslije njegove smrti provede u djelo. On je pak umro – kako nas obavještava njegov biograf, suvremenik i prijatelj Frane Božićević – sljedećega dana, tj. 5. siječnja 1524. S retoričkom emfazom, kako je to već bio običaj, Božićević dodaje: preminuo je ‘ne mučno (kako drugi običavaju) ili shrvan dugotrajnom bolešću, nego hvaleći Gospodina, svojega stvoritelja’. ‘Ispustio je dušu kao čovjek neporočna života, zločinom neokaljan; plemenitu je borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Sahranjen je s počastima u crkvi svetog Frane izvan zidina, u grobnici svojih pradjedova, kako je sam odredio u oporuci, kojom je sve što mu je preostalo namijenio Kristovim siromasima.’«
Lučin zapaža i sljedeći paradoks: »Što nam je Marulić dalje, on nam, kao u nekakvoj obrnutoj perspektivi, ne postaje s udaljenošću manji, nego sve veći i sve važniji. Obljetnice su točke s kojih se pogled spontano okreće prema natrag, ali one ujedno otvaraju i perspektivu prema budućnosti.«
Sljedeći podatci fasciniraju: »Za Marulićeva života objavljeno je, koliko znamo, 12 izdanja njegovih knjiga (na latinskom i hrvatskom), a u proteklih 500 godina splitski je autor tiskan kudikamo više od 500 puta, i to u pedesetak gradova čitave Europe, od Portugala do Češke i od Italije do Engleske; u novije vrijeme poneko je izdanje objavljeno i onkraj oceana.
Preveden je na 15 jezika: češki, engleski, esperanto, flamanski, francuski, islandski, hrvatski, litavski, mađarski, nizozemski, njemački, portugalski, slovenski, španjolski, talijanski. Suzit ću perspektivu na posljednjih tridesetak godina, otkad se Marulić počeo sustavno proučavati. Naš pogled na Marulića u tom se razdoblju neslućeno upotpunio i uvelike promijenio. Otkrivena su dosad nepoznata ili nedostupna djela: latinski epigrami u Glasgowu, Život sv. Jeronima u Londonu, talijanska i latinska pisma u Veneciji, komentari uz Katulove pjesme u Parizu, brojni rukopisi, među njima i dragocjeni autografi. Umnožili su se podaci o Marulićevu životu, i o recepciji njegovih djela, tj. o izdanjima, prijevodima, čitateljima i utjecaju na druge autore. Nije se to dogodilo slučajno, niti je došlo samo od sebe. Iza tih otkrića stoji ustrajan višegodišnji rad niza stručnjaka. Zasnovana je posebna grana kroatistike, marulologija. Pokrenuto je izdavanje sabranih djela Marka Marulića i godišnjaka Colloquia Maruliana, koji je stekao međunarodnu suradnju i reference. U sklopu Književnoga kruga Split utemeljen je centar Marulianum…«
Ponosno Lučin ističe: »Možemo s pouzdanjem kazati: Marulić je postao međunarodnom književnom činjenicom – bolje rečeno, ponovno je postao, jer je on to već bio u 16. i 17. st. Uostalom, to potvrđuju dvije Marulićeve knjige koje će se ove godine pojaviti u inozemstvu: jedna u Francuskoj, s izborom hrvatskih stihova u prepjevu na francuski, druga u Belgiji, s prepjevom latinskog epa Davidijada na engleski jezik.«
Nakon što je Lučin pisao o potrebi digitalizacije Marulićevih djela najvažnijim i najtežim smatra sljedeće: odgojiti nove generacije istraživača. »U nacionalnoj književnosti i kulturi općenito Marulić je poznat kao ‘otac hrvatske književnosti’. Taj dragi počasni pridjevak ne treba, naravno, shvaćati doslovno: dobro je znano da splitski pjesnik nije kronološki prvi hrvatski književnik. No ipak, po mnogočemu je on iznimna pojava: u ključnom trenutku za razvoj svake europske književnosti, na prijelazu iz srednjovjekovlja u renesansu, svojom je Juditom pokazao da je na hrvatskom jeziku moguće ostvariti tada najzahtjevniju i najcjenjeniju književnu vrstu – ep; ujedno je dao krunski dokaz izgrađene izražajnosti, bogatstva i gipkosti hrvatskoga čakavskoga književnog jezika i stihotvorbe. Time je, eliotovski rečeno, posvjedočio ne samo vlastitu pjesničku zrelost, nego i zrelost čitave hrvatske književnosti te postao njezinim klasikom. (…) Baštinici smo velike baštine, koja potiče i obvezuje. Marulić je nakon 500 godina opet pred nama, kao činjenica i spoznaja, ali i kao novi izazov i nikad dokraja riješena zagonetka.«
