Prema pripovijedanju Knjige o Jošui, Izraelci su prešli preko rijeke Jordana i tako stupili na tlo obećane zemlje. Stoga Bog i može reći Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Bog, koji je vidio patnju Izraelaca u Egiptu i čuo njihove molitve i vapaje te ih ispruženom rukom i jakom mišicom izveo iz zemlje ropstva, sada s punim pravom može objaviti da je njegovo djelo dovršeno. U Gilgalu »na Jerihonskim poljanama« Izraelci su proslavili svoju prvu Pashu u zemlji koju im je Bog dao. Bilo je to »uvečer četrnaestoga dana u mjesecu« nisanu, upravo kao što to predviđa i propis Zakona. Sljedećega dana, također u skladu s propisima, proslavili su Blagdan beskvasnih kruhova, jedući od plodova te zemlje. Riječ je o dvama izvorno različitim blagdanima. Dok je Pasha sa žrtvovanjem pashalnoga jaganjca bila stočarski i nomadski blagdan, Blagdan beskvasnih kruhova proizišao je iz sjedilačke ratarske kulture. Božjim naumom oba su blagdana stopljena u jedan i dobila novo značenje koje nije više toliko vezano uz godišnji ciklus gospodarskoga života ranih civilizacija, nego uz njegovo spasenjsko djelo u korist izabranoga naroda. Po ulasku u obećanu zemlju narod slavi Pashu i Beskvasne kruhove kako bi se spomenuo Božjega poziva otcima Abrahamu, Izaku i Jakovu, njegove snage kojom ih je izveo iz Egipta, njegove brige kojom ih je pratio i odgajao kroz četrdeset godina putovanja pustinjom i njegove vjernosti kojom ih je uveo u zemlju kao što im je bio i obećao. U tom trenutku »mana je prestala padati«, čime je ponovno označeno dovršenje Božjega spasenjskoga djela, a Izraelci su se »te godine hranili plodovima zemlje kanaanske«. Na taj način Pasha postaje blagdan jedinstva Božjega naroda, a osobito blagdan spomena Božjega spasenjskoga djela i njegove skrbi o izabranom narodu.
Na početku evanđeoskoga odlomka stoje tri retka koja uvode u prispodobe o milosrđu, gdje farizeji i pismoznanci mrmljaju jer se oko Isusa okupljaju »svi carinici i grješnici«. Evanđelistove riječi: »Nato im Isus kaza ovu prispodobu« uvode zapravo u tri prispodobe: onu o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi te ovu o izgubljenom i nađenom sinu. Mlađi sin traži prije vremena svoj dio nasljedstva i putuje u daleku zemlju, pokazujući tako ne samo volju za samostalnošću, nego i nebrigu za roditelje, čime se izravno protivi Božjoj zapovijedi. No potrošivši sve što je od otca dobio, iskušava siromaštvo i glad te je prisiljen čuvati svinje, Židovima nečiste životinje, čime se opet, ovaj put iz prisile, suprotstavio židovskomu Zakonu. Kad »dođe k sebi« te se, svjestan da nije dostojan zvati se sinom, vrati otcu, otac ga već iz daleka dočeka, »pade mu oko vrata i izljubi ga«, te nalaže veliku gozbu i slavlje. Stavlja mu na ruku i prsten, znak pripadništva obitelji, te je ovaj izgubljeni sin ponovno u pravom smislu postao sinom, a ne tek najamnikom. S druge strane stoji stariji sin kojemu je time umanjeno nasljedstvo jer se ponovno dijeli s bratom povratnikom, pa nije spreman prihvatiti takav otčev milosrdan čin pun ljubavi, nego rasrđen ostaje vani. Glavna pouka prispodobe stoji u završnim otčevim riječima: »Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!« Sada se razumije da stariji brat predstavlja farizeje i pismoznance koji mrmljaju, mlađi sin predstavlja carinike i grješnike koji se okupljaju oko Isusa, a otac je milosrdni Otac nebeski koji se brine za one kojima je najpotrebnija njegova ljubav.
Apostol Pavao piše Korinćanima o svom apostolskom služenju koje je sve u znaku ljubavi te se u Drugoj poslanici Korinćanima čita: »Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.« Upravo ta dva retka služe kao uvod u drugo čitanje. Zbog novosti Kristove, očitovane u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću iz ljubavi prema ljudima, i kršćani su pozvani na novost. Svaki je kršćanin pozvan biti »novi stvor«. Čovjek je doista središte novoga Božjega stvaranja. Na taj način čovjek je smješten u središte Božje brige o svemiru koja se ostvaruje u Kristu jer, kako se čita u Poslanici Kološanima: »Svidjelo se Bogu u njemu«, to jest u Kristu, »nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« Rođenje novoga čovjeka događa se ponajprije po krštenju, a taj novi čovjek onda mora hoditi u pravednosti i svetosti. O tom Božjem kozmičkom djelu s čovjekom u glavnoj ulozi govori i apostol u današnjem odlomku. Bez obzira na ljudske grijehe, Bog je položio »u nas riječ pomirenja«. Na taj način čovjek postaje polazište za obnovu svijeta kao »poslanik Božji«, kao što je to postao i Pavao. Po čovjeku koji je pomiren s Bogom Gospodin djeluje u svijetu, a u temelju toga djela stoji Krist ponižen i poništen do smrti na križu kako bi opravdao sve ljude.
