Ljudi vole dijeliti komplimente, a mnogi ih najradije dijele sebi. Površnim pogledom na ovaj prosinac, u kojem su se spojila dva važna događaja, Svjetsko prvenstvo u nogometu i Božić, dobije se dojam da svijet još nikad nije bio toliko božanstven. Tu i tamo kolaju društvenim mrežama slike nogometaša sa svetačkim aureolama, za mnoge se čak tvrdi da su bogovi, pri čemu se očito i ne razmišlja o stvarnom smislu božanskoga. I sam Božić u gornjoj rečenici spomenut je ne kao spasenjski događaj, nego kao uzbudljivo doba godine, kao ono vrijeme koje kulminira na dan kršćanskoga, stvarnoga Božića.
U svemu tome kršćaninu u svakidašnjici nije uvijek lako uočiti razliku između ljudskoga i božanskoga, a pogotovo ne između poganstva i svetosti. Ljudski um nije ni u stanju doći do potpune spoznaje, to je moguće samo Bogu. Kako onda razaznati prave proroke od lažnih, kako izbjeći zablude i napasti? U privatnom smislu, u oblikovanju vlastite svakidašnjice, svakomu kršćaninu na raspolaganju su Biblija i katekizam. Ali kako postupiti kad se kršćanin suoči sa svojom građanskom odgovornošću, kad se pred njega postave pitanja koja se tiču šire zajednice? Tada na scenu stupaju političari i drugi multiplikatori ideja i mišljenja, tumači stvarnosti. Poznato je da nogometaši nisu bogovi, ali što je s ljudskom potrebom da u drugome pronađe oslonac, posebice u onima koji su u prilici donositi sudbonosne odluke za društvo? Čovjek ne može postati Bog, to je poznato još od Adama, ali može se približiti Bogu svojim načinom života. Postoje ljudi koji žive u svetosti. Svaki pojedinac može od njih dobiti primjer, pouku, ali kakva je njihova uloga u društvu? Može li političar postati svetac?
U ono vrijeme kad još nije bilo političke korektnosti i kad su pravila javnoga izričaja bila usklađena s općevrijedećim, moralnim i društvenim normama, bilo je lakše pričati anegdote. Sada ih se mora prilagođavati odredbama nekoga skrivenoga ministarstva istine. No pokušajmo. Riječ je ovdje o anegdoti, priči o doživljaju jednoga običnoga čovjeka s drugim običnim ljudima s drugačijim vjerskim postulatima, osobnim uvjerenjima, iskustvima i kulturološkom pozadinom.
Zbog neimaštine otišao je raditi u sredinu koja se od njegove razlikovala vjerskom pripadnošću i nekim drugim kulturološkim značajkama. Opazio je da nakon Božića svi u selu svoje božićno drvce zadijevaju u smeće. Čudeći se, pitao ih je zašto to čine, ali nitko mu nije htio odgovoriti. Naposljetku naišao je na jednoga od onih koje se ranije nazivalo čudacima i on je pristao objasniti mu taj običaj. »Kod koga se zazeleni, postat će svetac«, rekao je. Na pitanje je li se i kod koga zazelenilo, odgovorio je: »Kod jednoga samo što nije.«
To se stvarno dogodilo i očito je taj običaj doista imao veze s lokalnim poimanjem transcendentalnoga. Što znači, za njih je to bilo realno i utjecalo je na njihov svakidašnji život.
Općenito je međutim poznato da svetost nije povezana s tim gdje će tko odložiti božićno drvce. Ona je znak vjere i odgovarajućega životnoga stila. No kako prepoznati taj znak ako ni sasušeno božićno drvce ni drugi pokazatelji ne otkrivaju tko je svet?
Vjernici bi rado znali ne samo što je svetost, nego i prepoznali svetca ako ga sretnu. Posebice kad je riječ o politici, koja mjerama i javnim izričajem oblikuje pravila ponašanja, sve na veću dobrobit ljudi. Čovjek bi nekad pomislio da uspješan političar nužno mora biti svetac, jer tko je drugi zaslužio posebno mjesto u kraljevstvu nebeskom ako ne onaj koji nesebično služi javnomu dobru?
Sadašnji komunikacijski oblici i sustavi društvenih mjerila dopuštaju svakomu da bude kakav god hoće i omogućuju mu da pronađe one koji će ga prihvatiti takvoga kakav želi biti, čak ga i obožavati. Svatko može biti zvijezda, pa tako tko želi može pronaći dovoljno onih koji će ga smatrati svetim. Ne treba posebno naglašavati da je danas moguće, u sveopćem relativizmu vrijednosti, biti istodobno čašćen i kao svet i kao izopačen. Sve je moguće, samo ako se zanemare opće vrijednosti i ako se s ciljem popularnosti žrtvuje moral i dostojanstvo.
No upravo su moral i dostojanstvo neki od najvažnijih putokaza kršćanima, iako društveni ugled i dostojanstvo često znaju doći u opasnu koliziju. Pravila ovoga svijeta nisu uvijek u skladu s onim što od čovjeka očekuje Bog. Isus je to svojedobno jasno dao do znanja Pilatu rekavši mu kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Međutim, istodobno ga je upozorio da ništa što on čini, sva njegova moć ne bi vrijedila da mu nije dano odozgor.
Opet se bliži Božić, a s njim i vrhunac osjećaja Božje blizine. Ne mora se biti teolog da bi se moglo reći kako na Božić kulminira svijest da je Bog stvarno došao među ljude. A došao je s jasnim ciljem i jasnom porukom. Crkva nas uči da nastojimo već ovdje na zemlji izgrađivati kraljevstvo nebesko, ali nekako nam ne ide od ruke. Što pak ne znači da se mnogi ne trude, svatko na svoj način, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, svojim spoznajama, pa i svojim zabludama. Svaki pojedinac osobno snosi odgovornost pred Stvoriteljem za svoje postupke, a organizacija društva i odnosi unutar njega zrcalo su tih pojedinačnih napora i okvir u kojem se oni ostvaruju. Stoga i društveni predvodnici, oni koji imaju ugled i moć, oni koji povlače poluge društva, snose posebnu odgovornost za tu usklađenost ovoga svijeta s Božjim naumom.
Ranije, dok su kraljevi upravljali državama, bilo je jednostavnije. Oni su autokratski odlučivali i snosili odgovornost za sudbinu svojih podanika. Posljednji kraljevi koji su upravljali Hrvatskom, habsburški vladari, nosili su naslov koji je počinjao ovako: »Njegovo carsko i kraljevsko apostolsko visočanstvo, Božjom milošću car Austrije…« U naslovu, koji su u to vrijeme morala znati napamet sva školska djeca u Austriji, stajalo da je dotični i kralj Hrvatske. Ni spominjanje »apostolskoga visočanstva« i Božje milosti nije bilo tek ukras. Habsburški su vladari, poput mnogih drugih, doista bili uvjereni da njihovom vladarskom rukom upravlja Bog. Oni su se tako i ponašali u kontekstu svojih državničkih poteza, više-manje svjesni, dakako, svojih ljudskih slabosti i nedostataka.
Jedan od najpoznatijih političara među svetcima Katoličke Crkve sveti je Toma More, engleski državnik i filozof iz 15. i 16. stoljeća, koji je pogubljen jer je odbio prihvatiti odluku Henrika VIII. da preuzme vodstvo Crkve u Engleskoj.
Je li moguće zamisliti da neki sadašnji političar jednoga dana bude proglašen svetim? Mnogi će se na to nasmijati s obzirom na ugled političara u javnosti. No logika javnosti nije logika Crkve, a pogotovo nije uvijek u suglasju s Božjim naumom. Doduše, mnogi bi današnji političari i utjecajne osobe odmah potvrdili da su zaslužili biti na glasu svetosti, ali njih se ništa ne pita.
Rođenjem Isusa Krista dogodio se ne samo spasenjski obrat, nego i preokret u povijesti čovječanstva. Rodio se kralj. I to pravi kralj. A opet, on sam naglasio je pred Pilatom da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. S druge pak strane njemu, novorođenčetu, došli su se pokloniti kraljevi, moćnici ovoga svijeta. Kasnija vladarska tituliranja »milošću Božjom« nisu samo znak tradicije poznate još iz Staroga zavjeta u pomazivanju kraljeva, nego svjesno državničko oslanjanje na Božju milost koja upravlja ljudskim postupcima i ljudskom sudbinom.
U jednoj hrvatskoj božićnoj pjesmi uz pozdrav: »Zdravo budi, mladi kralju« opisan je i neobičan društveni status kralja: »Zemlju, more i nebesa silan ti nadilaziš, a sad među volom, oslom, malešan se nalaziš.« Mnogi pragmatični političari zasigurno sami sebe vide u sličnoj ulozi, barem kad je riječ o retorici; oholo će reći da su svojim sposobnostima Bogom dani, ali što će kad moraju imati posla s volovima i magarcima. Zaboravljaju pritom da se Isusova uloga u ovom svijetu, kao što govori i spomenuta pjesma, opisuje riječju »malešan«, da je svedena na poniznost i služenje. On je dostojanstvo definirao na taj način.
Mnogi su vladari stvarno ili tobože vladali »milošću Božjom«. Slikovito rečeno, njima je vlast dana »odozgor«, a u demokraciji, koja se oslanja na volju građana, vlast proizlazi »odozdol«. Je li to razlog što danas ima sve manje državnika koji su na glasu svetosti? Ne mora biti. O tim pitanjima kompetentnija mišljenja mogu se pročitati drugdje, a ovdje se mogu samo bilježiti činjenice i razmatrati kako svetost izgleda iz perspektive zamršenih društvenih odnosa.Kralj kojega kršćani slave rođen je u štali. I to ne slučajno, nego je time htio pokazati snagu poniznosti. I to nije nipošto samo stvar teologije. Naprotiv! Mnogi će ljudi svjesno služeći drugima ispasti budale i naivci, ali ako kao kršćani žele svojemu životu dati transcendentalni smisao, drugoga puta nema. Ostaje samo pitanje kako se snaći i ne upasti u zabludu.
U skladu s naukom Katoličke Crkve sveti su ljudi koji se ističu primjernim kršćanskim životom, ne predstavom, nego stvarnim životom, i koji su posebno snažni u vjeri.
Pojam svetosti, ako je ovdje dopušten opet kratki izlet u teologiju, zapravo je rezerviran za Boga. Čovjek može postati svet samo ako se približi Bogu. Mnogi ljudi časte svetce kao Boga, ili umjesto Boga. Svetci su doista oni koji su se približili Bogu i oni se časte kao takvi, ali oni nisu bogovi. Istodobno oni služe kao primjer životnoga stila koji je po Božjoj volji i u tome je iz ljudske perspektive njihov najveći značaj.
Uvijek je bilo ljudi koji su za sebe mislili da su bogovi, danas ih zbog komunikacijskih mogućnosti, čini se, ima više nego ikad prije. Oni traže da ih se časti kao bogove ili barem kao svetce. No ako ćemo se držati kršćanskoga pristupa svetosti i smisla života uopće, lako je prepoznati mjerila. Nije svet onaj tko misli da je Bogom dan, nego onaj tko stvarno nastoji biti Božji. U biti, na kraju se sve svodi na pitanje dostojanstva i morala. Ne samo u privatnom životu. Jedino uz ta mjerila moguće je utvrditi što je javno dobro.
