– Blaženi sveti Martin! – u samo jednoj rečenici, bez mješovite komisije, Dankec umah unizi pa nad sve svete uzvisi službeno nekanoniziranoga »vinskoga« vojnika i biskupa. – Samo na njegov dan, na Martinje, naše nam ženice dopuste popiti kupicu više, pogotovo ako ih povedemo sa sobom…
– Hajde, bolje šuti! I ne govori s čašom u ruci jer ćeš se proliti i biti ko svinja! – pomete ga njegova Biba. – Da vam nije Martin pao baš na subotu, ne biste ga vi vidjeli, ni svetca, ni nas »blažene« s vama! Bilo bi vam…
– Ste ju čuli? »Pere« skoro kao predsjednica! – pokrije se Dankec preko glave. – He, bilo bi nam kao premijeru i vladi, ha, ha! Dobro ih je sve »sklofala« predsjednica i rekla bar pol istine o tome kak’ se živi u Lijepoj našoj!
– Ma daj, ne nasjedaj, naivac! – svisoka će odani »zna se« Toma. – To je samo njezina predsjednička predkampanja! I stručni analitičari su tako napisali.
– A ti papagajski stručno to ponavljaš i puštaš da ti peru mozak! – skoči Debeli. – Pa kaj onda ak je to predkampanja? Neka je! Pa »predkampanja« bi i trebala trajati od prvog dana kad netko dođe na vlast! Pa da nam se fino svakog dana »dodvorava« tako da nekaj za nas napravi. Ili bar da nam ovako pokaže da misli na nas! Kaj je to zabranjeno?!? Kamo sreće da je više »predkampanjaca« nego »kampanjaca«, koji četiri godine rade po svom, a onda tek pred izbore, u fotofinišu »kampanjski« prionu na kampanju! Pa prek’ noći »prohrvate«, sjete se branitelja i Vukovara, reknu koju istinitu, zapjevaju koju domoljubnu, malo se nakite šahovnicama… Pa sjetite se, čak i »srpočekićari« su pred prošle izbore mahali trobojnicama i klicali Hrvatskoj iako još nisu obrisali suze za Jugom…
– Tako je! – Jasna jasno stade uz svoju jaču polovicu. – I ovo s Agrokorom, čisti kampanjci! Četvrt stoljeća nisu ništa ni čuli ni vidjeli mada su dobavljači naglas cvilili, uposlenici stenjali, nikog oni nisu ganjali… A sada, udri »kampanjski« po »Gazdi«! Gone i kamermane da, pod punom fotospremom, ganjaju »londonskog maratonca«! Ili ovo »kampanjsko« povjerenstvo za »osvježivanje sjećanja« onih koji već naveliko zaboravljaju…
– A tek saborski zastupnici! – preuzme Debeli štafetu. – Prvo si porihtaju praznike i neradne dane negdi od Uskrsa do Vel’ke Gospe, onda dođu u sabor pa tam mobiteliraju, zijevaju, knjavaju, izostaju… A onda, sad neki dan kad su »rušili« vladu, udri kampanjski zasjedati do zore! Ne odustaju, kao da stalno netko plaća novu rundu, odlučili baš sve državne probleme riješiti u jednoj noći! Koji kampanjci! A nama je »raska« u srednjoj, »drugarica Lada«, govorila kak’ ne učimo i da smo »najgori kampanjci«? Pa kaj su onda ovi?!
– Tja, – umiješah se – zaboravljaš da su baš oni kojima je »drugarica Lada« to onda govorila, danas na vlasti!
– Naravno, osim tebe – ožeže me ženica Jelica – jer ti nisi bio kampanjac, nego štreber…
– Hej, čujte – odluči Toma sve okrenuti na šalu – valjda su »kampanjci« bili i ova studentarija koju su u noćnoj raciji pohvatali zbog nelegalnog spavanja po studentskim domovima? Možda je taj momak, kojeg su našli u curinom krevetu, s njom zapravo samo kampanjski učio u zadnji čas? A ona sad zato dobila izgon iz doma…
– Ma užas! Kako su smjeli to i napisati! – zakoluta očima Biba. – Čista diskriminacija! Trebala im je cura fino reći da je on njoj zapravo najbolja ženska prijateljica, zarobljena u muškom tijelu…
– …i ženskom krevetu – nakesi se već nacvrcani Dankec.
– Misliš u »rodno neutralnom«? – cinično će Biba. – Sve danas prolazi. Dapače, mislim da je i najunosnije biti u »predkampanji« rodne ideologije!
