Premda je Ivan Merz zagovarao potpunu depolitizaciju Hrvatskoga katoličkoga pokreta, nakon njegove smrti i krupnih političkih događaja od atentata na Stjepana Radića nadalje, Pokret daje niz političkih mislilaca i aktivista na crti hrvatskoga državotvorstva, pa tako i iz redova angažiranih intelektualaca orlovsko-križarskoga krila, među kojima se istaknuo novinar i političar Franjo Dujmović.
Rođen je 2. kolovoza 1904. u Oriovcu, gdje je završio pučku školu. Gimnaziju je polazio u Požegi, gdje se pod utjecajem Petra Rogulje i Đure Kuntarića oduševio za Hrvatski katolički pokret, a završio ju je u Slavonskom Brodu 1923. Iste godine upisao je studij prava u Zagrebu i postao je član HKAD-a »Domagoj«, a uskoro je ušao i u Hrvatski orlovski savez te 1929. u Veliko križarsko bratstvo, i bio aktivan u svim djelatnostima. Nakon završetka studija, postignuta doktorata i vojske službovao je od 1932. kao sudski pripravnik, perovođa, sudac i odvjetnik u Negotinu, Novom Sadu, Pančevu, Rekovcu i Vukovaru te od 1938. u Slavonskom Brodu, gdje je s Antom Oršanićem uređivao »Posavsku Hrvatsku«, a 1941. došao je u Zagreb. Za vrijeme NDH-a bio je ravnatelj i glavni urednik dnevnika »Nova Hrvatska« te ravnatelj časopisa »Hrvatska smotra«. Kao novinar proputovao je »pola Europe«. U prosincu 1943. bio je imenovan vijećnikom Sudbenoga stola u Zagrebu, a krajem 1944. premješten je u Konzulat NDH-a u Ljubljani. U svibnju 1945. je emigrirao. Neko vrijeme proveo je u logoru Fermo, a 1947. stigao je u Brazil. Nastanio se u mjestu Sao Bernardo do Campo, gdje je umro 24. prosinca 2000.
Prve spisateljske korake učinio je u dnevniku »Narodnoj politici« i mjesečniku »Luči« 1925., a zatim je pisao u katoličkim glasilima »Katoličkom listu«, »Narodnoj obrani«, »Nedjelji«, »Istini« te u brojnim drugim: »Novostima« (Toronto), »Mladoj Hrvatskoj«, »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom radiši«, »Posavskoj Hrvatskoj«, »Hrvatskom narodu«, »Novoj Hrvatskoj« i drugdje. Većinom su to članci o katoličkom pokretu te o pitanjima unutarnje i vanjske politike, s naglaskom na pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje. Nakon rata objavljivao je u čikaškoj »Danici« i »Hrvatskom kalendaru«, »Hrvatskom narodu« (B. Aires), »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskom tjedniku« i »Hrvatskoj slobodi« (Melbourne) te u uglednoj reviji na španjolskom jeziku »Studia Croatica«. Služio se pseudonimima i šiframa Dragan Maričević, Stj. Kovačević, Jozo Tomičević, F. Brodski, fod i drugim. Riječ je uglavnom o političkim člancima, posebice o analizi hrvatsko-srpskih odnosa te nastanka, života i sloma NDH-a, dajući pregled događaja i heterogenost pogleda tadašnjih istaknutih osoba na državu, rat i političke odluke.
Godine 1976. objavio je knjigu »Hrvatska na putu k oslobođenju – Uspomene i prosudbe«. »Tu je sva Hrvatska u svojoj veličini i bijedi, u moralnoj veličini i političkoj bijedi svoga XX. stoljeća« (D. Žanko). U njoj je iznio svoj životopis do odlaska u emigraciju, uz niz kraćih karakteristika istaknutih katoličkih intelektualaca: Ivana Merza, Jurja Šćetinca, Velimira Deželića ml., Ivana Oršanića, Josipa Andrića, Mihe Pušića, Ivana Protulipca, Avelina Ćepulića, Side Košutić i drugih. Drugi dio knjige obuhvaća niz prosudba o hrvatskom pitanju od početka 20. st. do »hrvatskoga proljeća«. Mnogim događajima od sredine dvadesetih godina do kraja rata bio je svjedokom, o čemu, kao interpolacije i ekskurse u svojim analizama događaja, daje zanimljiva svjedočanstva.
Dujmović u mnogočemu slijedi obrazac većine pogleda hrvatskih emigrantskih intelektualaca na razdoblje NDH-a, držeći da je njezin osnutak bio želja hrvatskoga naroda, a njezin slom pouka za budućnost. Na više mjesta dao je niz vrlo kritičkih objekcija o Paveliću, kojega je držao samodršcem, odgovornim za Rimske ugovore, ishod rata i bleiburšku tragediju. Iako je u mnogim tekstovima kritičan prema srpskoj politici, koju je smatrao posve nerazumnom u odnosu na Hrvate, napisao je: »Hrvati moraju shvatiti jednu jedinu istinu, da Hrvatsku mogu uništiti samo Hrvati, a ne Srbi.« Mislio je pritom osobito na nemar Hrvata prema demografskom pitanju, tražeći da se tomu posveti najveća pozornost.
Kao svojevrsnu političku oporuku zapisao je: »Radi naše budućnosti potrebno je da se sada svaki dan, svjesno i potpuno u našim obiteljima odgajaju ne samo osrednji sinovi i kćeri, nego vrlo vrijedan naraštaj: u vjerskom pogledu, u ljubavi prema Hrvatskom Narodu i u općoj naobrazbi. Mi nemamo brojne množine. Mi smo mali narod. Mi količinu morao nadoknaditi kakvoćom. A to je u prvom redu posao naših hrvatskih obitelji, naših otaca i majki. Takva kvalitativna hrvatska generacija smanjit će pogibao da je stvarno ili navodno uvijek netko ‘zavede’ i ‘prevari’ jer će biti kadra da pruži za narodnu stvar sposobne vođe i sposobnim vođama sposobne suradnike. Došlo je vrijeme gdje mi ne možemo kriviti za sve svoje nedaće svakoga osim sebe. A i kada bismo nastavili kriviti druge, time bismo samo sebe dublje gurali u propast jer bismo došli u napast da sami sebe ispričavamo pa da ne uradimo ni ono što mi sami možemo i moramo izvršiti.« Sapienti sat!
