Gubitak monetarne suverenosti ima nemjerljiv trošak. On se može procjenjivati tek okvirno, i tek onda kad se uvidi da monetarne suverenosti nema. To bi se moglo usporediti s noćnom vožnjom po jakoj kiši. Kad je auto kupovan prije nekoliko godina, zračni su jastuci kao dodatna oprema bili skupi, pa vozač nije htio nadoplatiti za njih. Iskrsne izvanredna situacija, sudar je neizbježan, kad u milisekundi netom prije udarca zaustavi se vrijeme, kao da je netko pauzu pritisnuo, i glas upita vozača: »Koliko ste sad voljni platiti za zračni jastuk koji vam može spasiti život?« Nema toga broja, nebo je plafon, život je cijena. Monetarna suverenost skupa je oprema koja gotovo uopće ne treba sve dok jednom ne zatreba, i zato je praktično nemoguće procjenjivati njezinu realnu vrijednost. Ona ne sprječava sudare, ali ih može amortizirati. Ne obećava izlazak iz vozila bez polomljenih kostiju, ali može spasiti život. Da, ona ima svoje troškove, ali sve što vrijedi košta, i zato je sva diskusija o troškovima monetarne suverenosti u svojoj srži bespredmetna; kao što se ne može imati geostrateška politička moć a da nema ulaganja u vojnu opremu koja se uglavnom uopće ne rabi, tako se ne može imati ni monetarna suverenost a da nema troškova vlastite valute.
Vlado Gotovac u Saboru 1994.
Budući da je povratak u nacionalnu valutu nemoguć, jedino naknadno, nakon dugoga vremena, moglo bi se procjenjivati jesu li troškovi vlastite valute premašivali koristi, a to je pokazao primjer grčke krize. Europski revizorski sud prije nekoliko tjedana objavio je izvješće u kojem je ispitao tri programa (2010., 2012., 2015.) spašavanja Grčke europskim novcem ukupne vrijednosti 368 milijarda eura, pri čemu je utvrdio brojne nedostatke i tek ograničeni uspjeh. Svejedno, bez obzira na sve, Grčkoj nije dopušten povratak monetarne suverenosti koja očito vrijedi više od 368 milijarda eura. A što da je Grčka teoretski imala vlastitu valutu? Središnja banka mogla je kupovati državne vrijednosnice i riješiti velik dio problema devalvacijom. Financiranje dugova inflacijom nije optimalna strategija, ali može biti zlata vrijedan izlaz (»zračni jastuk«) u ekstremnim situacijama. Stoga, ako se tko jednom zauvijek odrekne monetarne suverenosti, tek će se za stotinjak godina (otprilike) moći reći jesu li troškovi monetarne suverenosti bili veći od koristi, ali sada to nitko ozbiljan ne može tvrditi jer će možda za 99 godina nastupiti takva monumentalna kriza da će Hrvati roniti Dunave suza za vlastitom valutom. Danas se to ne može znati, i tko god pri uvođenju eura govori o većim koristima od troškova, ili ne razmišlja dugoročno ili uopće ne razmišlja.
Bez daljnjega, uvođenje eura ima brojnih ekonomskih prednosti. No ekonomski benefiti koji se guraju u prvi plan skrivaju da je euro kao jedinstvena europska valuta prije svega plemenit politički projekt koji ekonomski ipak nije razborit. Eurozona je još uvijek disfunkcionalna monetarna unija jer države članice nemaju integrirani, jedinstveni proračun i ekonomsku politiku, a kamoli zajedničke, standardizirane porezne sustave i socijalne politike. Ne postoji njemački euro i grčki euro, kao ni talijanski euro i finski euro – sve je to jedna te ista valuta. Ista valuta, ali države korisnice nemaju usklađene ekonomske cikluse i ekonomske politike, nemaju podudarne stope PDV-a, nemaju ujednačena davanja za mirovine i socijalu, ne izdvajaju jednako u proračun niti jednako iz njega dobivaju. Ista valuta: jedno odijelo skrojeno za sve jednako, a države nisu isto građene. I dok se unutar Hrvatske kao unitarne države koja ima svoju valutu županije mogu međusobno nadmetati u privlačenju stranih investicija, županije ne mogu donositi vlastite zakone i mijenjati porezne stope. S druge strane, u eurozoni članice imaju jednu valutu, ali se nadmeću u privlačenju stranih investicija spuštanjem poreza, deregulacijom poslovanja, a u krajnjim slučajevima i stvaranjem off-shore zona unutar unije, a sve to čini jedinstvenu valutu nestabilnom. U suvremenom svijetu koji je podijeljen na nacionalne države – svaka sa svojim parlamentom koji izglasava zakone i proračun, s vlastitom fiskalnom, socijalnom, geostrateškom politikom – jednoj, pojedinačnoj državi najbolje prianja i stoji monetarna suverenost zbog toga što je valuta (monetarna politika) u načelu skrojena po mjeri konkretne zemlje, a ne po nekoj idealiziranoj, općoj mjeri (zašto onda kuna ne pristaje Hrvatskoj, i može li se prekrojiti tako da pristaje, drugo je pitanje). Iz političkih je motivacija (ne iz ekonomskih – one ne pristaju) uveden euro, kao alat trajnoga mira na kontinentu koji je čitav svijet u samo trideset godina (1914. – 1945.) dvaput doveo na rub ponora, pred raku iz koje zjapi oko sto milijuna ubijenih.
Napoleon
Budući da je euro trebao biti (i jest) alat veće političke integracije kontinenta, a tek potom ekonomski alat, i najava namjere uvođenja eura u Hrvatskoj prije svega je politička poruka o volji za većom integracijom u Europsku uniju. To je savršeno u redu, k Europi je Hrvatska povijesno, kulturno, ekonomski i strateški orijentirana. U svakoj zajednici, od bračne do Europske unije, potrebno je interes zajednice stavljati iznad pojedinačnih interesa ako se želi da zajednica dugoročno prosperira. U tom kontekstu odustajanje od monetarne suverenosti ima dubokoga smisla. A što to konkretno znači? Jednako kao i u braku – nema više »moje blagajne«, postoji samo »naša«.
Tako će i hrvatske monetarne rezerve otići u Frankfurt, u pričuve Europske središnje banke. Treba pritom biti svjestan da za okruglim stolom iste te Europske središnje banke za kojim se donose važne odluke o europskoj monetarnoj politici hrvatski glas ne će imati gotovo nikakvu težinu, a lokalni – uži hrvatski interesi uopće ne će biti razmatrani, dijelom iz realnih razloga (jer Hrvatska ima malen broj stanovnika i maleno gospodarstvo), a dijelom stoga što hrvatsku elitu mahom čine snishodljive dodvorice, beskarakterni pozeri i osobnosti kvalitetne ambalaže bez sadržaja. Dugogodišnja politika razjedinjavanja, podjela i potkopavanja svih vrijednosti dovela je do opće slabosti političkih struktura. Pragmatični makijavelizam u kojem je najvažnija stvar u svemiru zasjesti na vlast i koprcati se kako god i koliko god samo da se na vlasti o(p)stane, učinila je normalnim do jučer nepojmljive obrate (HNS-a HDZ-u, HSS-a SDP-u, sutra opet sve nazad), a sve u svemu do kronične malaksalosti u kojoj nitko nema političke snage nizašto jer je svu energiju utrošio ili na makar-kakvo održavanje na vlasti, ili na pokušaje svrgavanja za koje unaprijed zna da će biti neuspješni. Nije li sasvim dovoljno uočiti da ne postoji ni minimalno snažna politika koja bi uspjela zabraniti pušenje u kafićima, pa se zimi nepušač lijepo nadimi poput kobasice, a kad nisu u stanju odrezati notorno kancerogenu pojavu, kako će tek odrezati ondje gdje će biti razumnih otpora?
Henry Adams, američki povjesničar (1838. – 1918.)
Možda je najvažnije u prelasku na euro uočiti činjenicu da Hrvatskoj euro zapravo uopće ne treba, samo kad bi hrvatska politika bila odlučnija i dugoročno orijentirana. Naime, Hrvatska bi trebala sama zbog sebe provoditi nužne promjene u ekonomiji, u pravosuđu, u društvu. Ne treba Hrvatima nitko izvana govoriti što je potrebno, sve to znaju i sami. Iza zatvorenih vrata svi se političari sasvim lijepo slažu o većini stvari, ali nitko nema hrabrosti izići s tim u javnost jer se boji gubitka glasova. Unutarnja slabašnost dovela je do jedinoga mogućega pokretača promjena: euro-škripca. Nakon pritisaka prilagodbe pri ulasku u uniju izgubio se zamašnjak, splasnuo je elan, a volja za reformama ishlapjela. Jedino što je preostalo jest upregnuti proces uvođenja eura kao kohezivnu lokomotivu kroz reforme, skalpelom eura rezati ono što se i bez eura mora te tako steći ispriku: »Birači, mi to moramo ne zato što to želimo, nego je to uvjet za ulazak u eurozonu.« Odgovornost za teške, ali nužne odluke, za zahtjevne reforme, prebacit će se na stisak euro-kluba jer nema domaće snage koja bi iznijela i provela strukturne reforme. Drugim riječima, i lijevi i desni znaju što se treba učiniti i što je nužno, ali se boje da bi poslije izgubili izbore. Budući da im je važnije biti na vlasti nego disati, ovako se odgovornost može svaliti na treće, a cijena opstanka političkoga duopola platit će se kunom.
