Da su djeca preopterećena u školi poznato je, a hoće li se ta preopterećenost nastaviti i u višim školama i fakultetima ovisi o njima, profesorima, ali svakako i roditeljima. U životu svakoga djeteta dođe trenutak kad mora odabrati srednju školu. Naravno, mnoga djeca imaju jasno definiran osobni put i znaju što ih veseli, ali postoje i oni koji ne mogu odlučiti što ih zapravo zanima. O tom problemu piše Javorka Luetić.
Obično je baš ovo proljetno razdoblje vrijeme kad roditelji s djecom obilaze školske psihologe, pedagoške savjetnike koji bi im pomogli u provjeri sposobnosti, analizi uspjeha iz pojedinih predmeta ili u interpretaciji testova koji pokazuju koja su djeca jaka u pojedinim područjima. Rabe se i računalni programi, testovi kojima djeca izražavaju mišljenja o svojim željama i sposobnostima i na temelju odgovora dobivaju listu zanimanja koja su za njih najprikladnija. Mnoga se djeca brinu kako će na njih utjecati skok iz osnovne u srednju školu. Nesumnjivo, to je jedan od najzahtjevnijih životnih događaja, pogotovo ako djeca za nastavak školovanja mijenjaju mjesto boravka i udaljavaju se od svojih vršnjaka. Neki će sigurno doživjeti šok ako su u osnovnoj školi bili odlikaši ili čak najbolji učenici, a onda se u gimnaziji nađu među samim odlikašima, ili ne pokažu vrhunske rezultate na prvim provjerama znanja. To je sasvim normalno i nije razlog za brigu. Roditelji forsiraju upis u gimnaziju da bi tinejdžer stekao bolju osnovu za fakultete, a djeca se upisuju u te škole zbog dobre atmosfere, ili zbog ekipe.
Prilikom odlučivanja o odgovarajućem srednjem obrazovanju najprije treba čuti odluku djeteta, procijeniti je li to zaista njegov osobni interes i na kraju, ali ne i najmanje važno, karakteristike dotičnoga djeteta. Ali čak i ako ono već zna što želi, to nije uvijek moguće odmah i ostvariti. Naime obuka za određena zanimanja ima mnogo ograničenja, osobito u zdravstvenim i obrazovnim zanimanjima. Neka zanimanja za koja smo naivno mislili da su perspektivna u idućih će deset godina potpuno nestati. Možda nisu ugrožena baš sva radna mjesta, ali se lista mogućih poslova toliko smanjila da će moći opstati samo najbolji u svom području. Očekuje se da će 70 do 90 posto postojećih zanimanja nestati u idućih 20 godina. Njih će zamijeniti nova zanimanja, ali ne u dovoljnoj mjeri da zamijene sva izgubljena i radna mjesta. Vrlo će brzo nestati profesija novinara, vozača, poljoprivrednika, poštanskoga službenika, prevoditelja, tvorničkoga radnika, pravnika…
Naslov »Flota od dvije milijarde kuna« odnosi se na mjesto Krilo Jesenice i na, kako se navodi, sasvim nepoznate hrvatske bogataše, koji su imetak stekli a da im država nije ni najmanje pomogla. Ne nedostaje Hrvatskoj fenomena. Neki su, poput Sinjske alke, Feste sv. Vlaha i kastavskih zvončara, svjetski priznati; duge tradicije, poput umijeća izrade zlatoveza u Đakovu, pripreme soparnika u Omišu i igranja picigina u Splitu, još nisu, ali su jednako geografski određene i neraskidive od svojih čuvara. Ima, međutim, jedan koji se ne može naći ni na jednom popisu sjajnih stvari, od onoga ozbiljnoga kakav je UNESCO-ov do razbibrižnoga kakav je Guinnessov, iako je stvarno poseban. Taj fenomen dolazi iz Krila Jesenica, maloga mjesta smještena na pola magistralnoga puta od Omiša do Splita. Teško je opisati kako se 700 Krilana natiskalo u kućama u stijeni, no njihovo je čudo dolje u moru, jednako natiskano između dvaju lukobrana. Oni su vlasnici flote od čak 180 malih kruzera.
Gotovo nema ni jednoga koji vrijedi manje od pola milijuna eura, najnoviji koštaju i više od tri milijuna eura, a zajednički bi mogli vrijediti nestvarnih dvije milijarde kuna. Statistički svaki četvrti stanovnik toga mjesta vlasnik je jednoga kruzera (uključujući vrtićku djecu i njihove dide i babe). U stvarnosti 70 obitelji toga maloga mjesta imućni su brodovlasnici i drže čak 75 % ukupne nacionalne flote te vrste plovila. Tu im nije kraj, svake godine izbace od 10 do 20 novih hotela na valovima, a sva mala brodogradilišta zatrpana su narudžbama i nekoliko godina unaprijed… Priča o Krilanskim brodarima vratit će se na početak na don Franu Ivaniševića koji je napravio prvu lučicu. Kada je bolest uništila vinograde, Bračani su se odselili u Čile, a don Frane je zaustavljao ljude i govorio: »Ne idite u Čile, okrenite se moru.« Tada su počeli kupovati brodove i prevozili su robu za Trst pa dalje za Beč. Poslije Prvoga svjetskoga rata došla je kriza, bilo je i gladi. Nakon drugoga rata krenula je izgradnja, kopao se pijesak na ušću Cetine, od Dubrovnika do Šibenika krcalo se i vozilo od Neretve do Nina. Sedamdesetih godina to je polako stajalo i okrenulo se turizmu. Krilani upućuju da je sada riječ o snažnoj turističkoj grani, koju RH još ne prepoznaje. Tu nitko ne će reći da je dužan a da pritom zadovoljno trlja ruke. Brod, koji u Krilu vrijedi tri milijuna eura, za što ovi brodari založe sve što imaju, pa čak i budućnost svoje djece, tako da 25 posto iznosa moraju dati u gotovini, oni otplate za samo osam godina. Jedan brod po sezoni donese i dva milijuna kuna, a gosti su isključivo stranci. Svi rade preko agencije pa su im kapaciteti rasprodani i prije nego što sezona počne. Tako je lako izračunati pravu vrijednost zlatne žile hrvatskoga turizma.
