Premda se već osvrnuo na način na koji sekularnost tumače oni koji bi željeli ponovno »getoizirati Crkvu« – za razliku od nekih teologa kojima je taj izraz prihvatljiv ako se pod njim podrazumijeva zdrava i obostrano plodna odvojenost Crkve i države – dr. Baloban se na novinarsku zamolbu dodatno zadržava na tom problemu. Narav takvoga isključivoga sekularizma sugovornik pojašnjava uvođenjem u diskurs pojma »fingirana neutralnost«.
»Nije problem što je netko agnostik ili ateist, nego je problem kad takvi ljudi misle da isključivo oni imaju pravo određivati kako će izgledati hrvatsko društvo, a svoje svjetonazore i vrjednote žele nametnuti drugima, odnosno svima, kao jedino vrijedeće. Zašto? Zato što su prema njima njihov svjetonazor i njihove vrjednote ‘neutralne’! Tvrdnjom da je Hrvatska sekularna država želi se forsirati takvo državno uređenje koje bi nametalo ‘neutralne’ vrjednote. No ta je neutralnost vrjednota privid. Zapravo je riječ o ateističkom i agnostičkom pogledu na svijet. Drugim riječima, riječ je o sekularnom fundamentalizmu koji se želi silom nametnuti, o ideologiji koja se želi prikazati kao neutralna, a zapravo je isključiva do agresivnosti. Izdizanjem sekularizma na razinu državne ideologije, u čijoj je službi i forsiranje izraza da je Hrvatska sekularna država, želi se izbrisati stvarna, nefingirana neutralnost države i stvoriti država u kojoj će sekularisti biti građani prvoga reda, a svi ostali, a posebno vjernici, građani drugoga reda.«
U prilog svojih tvrdnja, a ujedno i kao potvrdu da nije riječ posve i samo o hrvatskom fenomenu, dr. Stjepan Baloban navodi riječi bivšega i sadašnjega pape. Tako je papa Benedikt XVI. na susretu s mladima u Australiji 2008. godine naglasio da »sekularistička vizija pokušava objasniti ljudski život i oblikovati društvo s malim ili nikakvim odnosom prema Stvoritelju«. »Riječ je o viziji koja za sebe smatra da je neutralna, nepristrana i da poštuje svakoga. Zapravo, kao i svaka ideologija, sekularizam se nameće kao globalna vizija.« Slično razmišlja i papa Franjo kad u pobudnici »Evangelii gaudium« (br. 183) naglašava: »Nitko ne može tražiti od nas da prognamo religiju na unutarnje svetište osobnoga života, bez ikakva utjecaja na život društva i naroda, ne vodeći brigu o zdravlju institucija građanskoga društva, bez prava da dadnemo svoje mišljenje o događajima koji se tiču građana. Tko bi se usudio zatvoriti u crkvu i ušutkati poruku svetoga Franje Asiškoga i blažene (danas svete, nap. Da. G.) Terezije iz Calcutte?«
Ipak, zanimljivo je da se bivši komunistički dogmatski ateizam lako nacijepio na liberalni sekularizam zapadnoga tipa. Odgovarajući na iznesenu primjedbu, sugovornik podsjeća na pobudnicu »Evangelii nuntiandi« (1975.) pape Pavla VI. »On jasno razlikuje sekularizaciju, to jest u sebi opravdano i ispravno nastojanje, ‘koje jednostavno nije nespojivo s vjerom odnosno religijom’, od sekularizma koji ne samo da niječe Boga, nego ga također proglašava smetnjom. Zanimljiva je tvrdnja Pavla VI. da iz takvoga sekularizma ‘proizlaze novi oblici ateizma kao što je antropocentrični, ne apstraktni i metafizički, nego pragmatički, programski i borbeni ateizam’ (br. 55). Papa nadalje naglašava da nam se ‘u sprezi s tim ateističkim sekularizmom nudi svakodnevno, pod najrazličitijim oblicima, potrošačka civilizacija, hedonizam izdignut do najvišega dobra, težnja za moći i vladanjem, svakovrsna diskriminacija’.«
Dr. Stjepan Baloban nastavlja se na misao pape Pavla VI. te zaključuje da je praktični ateizam velika dodirna točka sekularističke i marksističke ideologije. »Očito se tomu i takvomu sekularizmu, nazovimo ga zapadnoga tipa, u bivšim komunističkim zemljama, a prema tome i u Hrvatskoj, uspješno nadodaje naslijeđeni komunistički odnos prema religiji i Crkvi. U komunizmu nije bilo demokracije, nije bilo prostora za otvoreni dijalog različitih. Sve ono što se nije uklapalo u tada vladajuću komunističku strategiju trebalo je ukinuti, odstraniti – jasno, ako je to bilo moguće. S Katoličkom Crkvom to nije išlo tako jednostavno zbog njezine snage i povezanosti s narodom. Oličenje te povezanosti s narodom bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, i zbog toga je završio u zatvoru«, kaže dr. Baloban. Te s dozom skepse zaključuje: »Koliko su toga svjesni današnji hrvatski sekularisti, teško je reći, prije svega zato što s njima, čini se, ne postoji realna mogućnost dijaloga, možda prije određena besplodna i bespotrebna polemika, koju oni najvjerojatnije priželjkuju.«
A u sljedećim riječima, kojima se osvrće na ne tako davna zbivanja, dade se osjetiti i doza gorčine.
Sugovornik, naime, kaže: »Gledajući ono što se proteklih godinu i više dana događalo u Hrvatskoj, posebno na tužnu i ružnu priču o reakcijama Filozofskoga fakulteta prema Katoličkomu bogoslovnomu fakultetu istoga Sveučilišta u Zagrebu, kada se htjelo samo surađivati u dvopredmetnom studiju na dobro studenata obaju fakulteta – može se utemeljeno zaključiti da je riječ o ideološkoj podlozi koja je isključiva i koja ne priznaje drugoga i drukčijega od sebe. Kako na ravnopravnoj razini ne samo iskreno surađivati, nego uopće razgovarati s drugom stranom koja te ne priznaje, koja te omalovažava i misli da je jedino ona ispravna i mjerodavna? Tu je riječ o puno ozbiljnijoj pojavi od nerazumijevanja ili neprihvaćanja drukčijega i različitoga od sebe. Riječ je o opasnom pokušaju nametanja vlastitih svjetonazora drugima, na agresivan i demokraciji potpuno neprimjeren način. Netko bi se mogao pitati: Gdje su ti mladi ljudi to načuli, odnosno odakle toliko agresivnosti u njihovim nastupima? Nije li većina njih rođena nakon komunizma? To je potpuno točno, ali to očito nipošto ne znači da mentalitetom nisu povezani s komunističkom ideologijom, koju su sada ‘preodjenuli’ u bojovni sekularizam.«
Sugovornik je zamoljen da se osvrne na još jedan nejasni pojam koji je često u uporabi. Naime, hrvatski sekularisti rado rabe pojam klerikalizam, primjerice kad govore o navodnoj »klerikalizaciji hrvatskoga društva«, ili čak o »klerofašizmu«. S druge strane i Crkva rabi taj pojam kad govori o sebi, svojem poslanju i, pod tim vidom, o odnosima unutar sebe. Pritom »klerikalizam« u crkveno-teološkom govoru također ima negativno značenje te označava prevlast, pa i isključivu vlast klera – dakle biskupa i svećenika – u odnosu na pojedine segmente crkvenoga života te u odnosu na laike, posebno na žene.
No s obzirom na temu ovoga priloga puno je zanimljivije značenje riječi »klerikalizam« u društvenom kontekstu. Tu dr. Baloban upućuje na definiciju klerikalizma prema Rječniku hrvatskoga jezika, gdje stoji da je klerikalizam »program koji zastupa snažan utjecaj Crkve i klera na državni, politički, kulturni i privatni život«. »Iz te bi se definicije moglo zaključiti, a dio hrvatskih građana to sasvim sigurno tako misli, da Crkva ima određeni program kojim želi aktivno utjecati na državu, politiku, kulturu i na privatni život građana. U mašti, a ne samo u mašti, dalje se zaključuje da se taj program ‘stvara tamo negdje na Kaptolu’ ili u određenim crkvenim krugovima. Iz takvoga načina zaključivanja onda i sintagma ‘klerikalizacija hrvatskoga društva’. Još je oštrija riječ ‘klerofašizam’, koja je skovana u komunizmu, kad se djelovanje klera nastojalo prikazati suradničkim u odnosu na fašizam, s ciljem da bi ga se ocrnilo i eliminiralo iz javnoga života. Slično se događa i danas: Crkvi se lijepe etike klerofašizma ili se u blažoj inačici rabi sintagma ‘klerikalizacija hrvatskoga društva’«, kaže dr. Baloban.
Sugovornik želi »jasno reći« da Crkva, u smislu u kojem joj se to često predbacuje, nema »nikakav program«. Prema njegovim riječima to »jednostavno ne bi bilo spojivo s promjenama koje su se u Crkvi dogodile nakon Drugoga vatikanskoga koncila«. »Jedini program za djelovanje u društvu koji ima Crkva, pa tako i Crkva u Hrvatskoj, jest socijalni nauk Crkve. Crkva u Hrvatskoj želi biti aktivna u društvu, ali ne kao politička stranka, nego kao važan čimbenik u društvu davati svoj nezamjenjivi doprinos, ponajprije po vjernicima, svojim članovima«, kaže dr. Baloban. I zaključuje: »Stoga se na temelju socijalnoga nauka Crkve može ustvrditi (o tome više talijanski isusovac B. Sorge) da se Crkva ne smije baviti politikom u užem smislu riječi, to jest ‘politikom kao praksom’, ali se treba baviti politikom u širem smislu riječi, to jest ‘političkom kulturom’. Ako se vjerska zajednica bori za vrjednote poput obitelji, braka, općega dobra, naroda i općenito moralno-etičkih stajališta što proizlaze iz evanđelja i učenja Crkve, to nije bavljenje politikom kao praksom, to nikako nije ‘klerikalizacija hrvatskoga društva’ kako bi to određeni krugovi htjeli prikazati. To je legitimna borba za opće dobro koja je iznad uskoga stranačkoga, ideološkoga i interesnoga bilo koje vrste«.
Premda će u nastavku priloga biti više riječi o tome kako se Crkva treba postaviti da bi išla ukorak s trajnim razvojem takvoga »demokratskoga i pluralnoga« društva, dr. Baloban ipak pokušava dati okvirni odgovor. Pritom najprije naglašava da pluralnost nije isto što i relativizam. »Relativizam, posebno moralni relativizam, dovodi u pitanje određene temelje, vrjednote koje su dostupne svim ljudima u različitim kulturama i do kojih čovjek može doći. U tom smislu papa Benedikt XVI. upozorava na ‘diktaturu relativizma’«, kaže dr. Baloban.
»Pluralnost, naprotiv«, nastavlja sugovornik, »otvara prostore i putove prema drugomu, drugima i drukčijima od nas. Pluralnost se u društvenom životu vezuje uz različite ponude s kojima se susreće suvremeni čovjek. Te ponude mogu biti pozitivne i negativne, a na čovjeku pojedincu ili obitelji ili određenoj zajednici jest da se odluči, opredijeli, da izabere… Prema tome, pluralnost ne bi trebalo označavati kao nešto samo po sebi negativno, kao što se to češće susreće u crkvenim krugovima.« U »umreženom svijetu« nije se moguće zatvoriti isključivo u svoj svijet i zatvarati oči pred okolinom, kaže dr. Baloban. I zaključuje: »S tim treba računati i Crkva u svojoj misiji širenja evanđelja današnjemu čovjeku i svijetu. Upravo zbog toga papa Franjo tako snažno naglašava misijsko poslanje Crkve. To drugim riječima znači u suvremenom i pluralnom društvu tražiti čovjeka, svakoga čovjeka, ići do njega u njegovim životnim situacijama, pa i kad su one problematične, ne bojati se ‘iskoraknuti u nepoznato’ i ponuditi poruku evanđelja kako su to činili i prvi kršćani, osobito apostoli.«
Svoje promišljanje sugovornik upotpunjuje novozavjetnim prizorom sv. Pavla na Areopagu u Ateni, mjestu gdje je svatko mogao reći svoje mišljenje i biti saslušan bez obzira hoće li slušatelji to mišljenje odobriti ili odbaciti. »Onaj tko dođe na areopag riskira da ga slušatelji ne razumiju, da ga odbace, a možda i izrugaju. Tako je bilo i sa sv. Pavlom. Atenjani su mu odgovorili: ‘Slušat ćemo te drugi put!’ No Pavao je i dalje naviještao radosnu vijest evanđelja i kršćanstvo se i njegovom zaslugom počelo brzo širiti tadašnjim svijetom. Današnje vrijeme obiluje različitim areopazima. I u našoj Hrvatskoj. Spontano se, međutim, postavlja pitanje ima li hrabrih apostola koji će poput Pavla biti spremni ulaziti u različite prostore i izlaziti na javna mjesta kako bi svjedočili radosnu vijest evanđelja na različitim hrvatskim areopazima«, kaže dr. Baloban.
NASTAVLJA SE
