Koncentracijski logor Auschwitz, jedno od najstrašnijih mjesta u ljudskoj povijesti, simbol je stradanja šest milijuna Židova u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i drugih nedužnih ljudi koje je ideologija nacističke Njemačke proglasila nepoželjnom »kategorijom«. Dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, koji je također simbolički povezan s Auschwitzom jer je toga datuma 1945. godine zloglasni logor oslobođen, bio je povod za intervju s poljskom povjesničarkom i djelatnicom Memorijalnoga centra Auschwitz-Birkenau Teresom Wontor-Cichy. Među temama koje zaokupljaju svestranu poljsku povjesničarku jest i uloga religije i vjerskoga života kod zatvorenika koncentracijskoga logora Auschwitza. Za čitatelje Glasa Koncila podijelila je i svoja promišljanja o fenomenu zla koncentracijskoga logora i kako je uopće bio moguć takav događaj u ljudskoj povijesti.
Povjesničarka sam po zanimanju, povjesničarka sam po svojoj naobrazbi i kada sam došla u Auschwitz, znala sam da ću se baviti poviješću toga logora. Za većinu poljskoga društva ono što se dogodilo u Auschwitzu više je ili manje poznato. Možda nisu toliko očite pojedine statistike ili brojke, no opća slika o zločinima koji su počinjeni ondje nešto je što je prisutno u našoj svijesti. To prije svega proizlazi iz obrazovanja, općega ozračja u društvu i načina života u koji ulaze i državne ceremonije i ljudi čije žrtve komemoriramo, bilo da je riječ o komemoracijama koje prenose mediji općenito ili žrtvama koje posebno slavi Katolička Crkva. Dakle, nisam došla u Auschwitz kao u mjesto s kojim prethodno nisam bila upoznata i znala sam što mogu očekivati. Kada sam počela raditi ovdje, 1998. godine, bilo je vrlo zanimljivo vrijeme jer je tada počeo rasti interes za Auschwitz, za koncentracijske logore i holokaust općenito, i ta je tema postala velika i u inozemstvu. To se zbivalo zbog političkih promjena u onodobnoj Europi, posebice u istočnoj.
Tako su i moji prvi dodiri s Istraživačkim centrom Muzeja bili uglavnom usredotočeni na edukaciju. Naime, svi povjesničari koji su zaposleni u Muzeju dio su edukativnih programa. Kao ustanova pružamo razne poduke i obilaske za ljude koji dolaze u Auschwitz.
U vrijeme mojih profesionalnih početaka u većim su brojevima u Auschwitz dolaziti i preživjeli logoraši. To su bili ljudi iz Poljske, ali i iz inozemstva, a s njima su dolazile i njihove obitelji koje su u logoru bile prvi put. Bilo je tada iznimnih susreta i kao mlada povjesničarka i istraživačica u tome sam pronašla nešto što je oblikovalo moja stajališta i obogatilo moje znanje o logoru. I mi sami djelatnici Muzeja osjećamo kako se tijekom godina mijenjalo poimanje Auschwitza. Za većinu ljudi u središtu je interesa holokaust i pitanje uništenja cjelokupnoga židovskoga naroda. No kao povjesničarima, kao i većini poljskoga društva, u interesu su sve žrtve Auschwitza i čuvanje spomena na njih. To su, primjerice, pripadnici Sinta i Roma, sovjetski ratni zarobljenici i mnoge druge skupine zatvorenika koje su bile gotovo zaboravljene. To je odgovornost koju imamo na svakodnevnoj razini, provodeći istraživanja i podučavajući o svim žrtvama. To je baština nas kao djelatnika.
Glavna zamisao koncentracijskoga logora bila je da ljudi koji su ondje smješteni rade i ostaju ondje sve dok su potrebni njemačkomu gospodarstvu. To je važno naglasiti jer kada usporedimo, primjerice, što se događalo u Auschwitzu, a što u Dachauu, prvom koncentracijskom logoru uopće, uočavamo goleme razlike. Zato nam je potrebno dobro poznavanje kronologije i raščlamba razloga zašto su pojedini logori uspostavljani. Auschwitz je bio prije svega mjesto koncentracije robovskoga rada i polaganoga ubijanja radom, izgladnjivanjem i egzekucijama. Kasnije, nakon 1942. i »konačnog rješenja židovskoga pitanja«, logor je postao mjesto masovnih ubojstava. Dakle, kako je u takvim okolnostima bio prisutan duhovni i intelektualni život? Bio je prisutan utoliko ukoliko su zatvorenici nastavljali svoj život. U teškim situacijama oni su se oslanjali na svoju vjeru, na svoj sustav vrjednota, na svoj emocionalni život. To je bila religija u logoru.
Mise su doista slavljene, no bilo ih je tek nekoliko i one su bile organizirane u tajnosti, u zajedništvu tek malenoga broja zatvorenika i uz velike mjere opreza. Zanimljivo je da su zatvorenici koji su sudjelovali na nekoj misi kasnije govorili da je upravo ta misa bila jedina misa ikad slavljena u Auschwitzu. »Bio sam na toj jedinoj misi«, često su se prisjećali. To je tako jer su mise bile organizirane u vrlo ograničenim uvjetima, a pritom su upotrebljavani i najjednostavniji predmeti koji su bili dovoljni svećenicima kao predvoditeljima slavlja. Bilo je i iznimnih prigoda kao što su vjenčanja, najmanje u dva slučaja, premda vjerujem da sličnih događaja nije bilo mnogo više. Ti su zatvorenici tražili svećenika da blagoslovi njihovu odluku da postanu muž i žena i takav su čin smatrali vjenčanjem. Bilo je i krštenja. To su bila krštenja u iznimnim okolnostima koja nisu izvodili svećenici, nego laici, zatvorenici logora. Nije bilo puno krštene djece na taj način, no nekolicina njih uspjela je preživjeti koncentracijski logor. Suočene s toliko smrti, majke su tražile da njihova djeca budu krštena.
Molitva je bila najtipičniji i najučestaliji oblik prakticiranja vjere. Neki preživjeli logoraši svjedočili su koliko im je u to vrijeme bilo drago što znaju moliti. Neki koji nisu bili religiozni ni odgajani u vjerskom duhu i koji nisu znali moliti, kasnije su svjedočili koliko im je to u logoru nedostajalo jer su osjećali da im nedostaje nešto na što se mogu osloniti, neka vrsta emocionalnoga olakšanja. Bilo je i molitava koje su organizirane u skupinama. Zatvorenici koji su zajednički molili krunicu kasnije su svjedočili da im je ona dolazila poput lijeka, poput procesa izlječenja. Prije mnogo vremena upoznala sam logoraša Bogdana Bartnikowskoga koji se u Birkenauu našao kao tinejdžer iz poljske prijestolnice u vrijeme Varšavskoga ustanka 1944. godine, a s njim je bila i skupina dječaka istoga uzrasta i iz istoga grada. Oni su imali nadglednika koji je također bio zatvorenik logora i zajedno s njim oni su svaki dan ujutro započinjali i uvečer zaključivali s molitvom. Svi su znali moliti jer je to bilo nešto što su ponijeli iz svojih domova i iz svoga obrazovanja. Kao dječaku to mu se činilo kao neka vrsta rutine, nešto posve normalno. No kada je sa mnom razgovarao, gledajući tu molitvu iz perspektive čovjeka s više od devedeset godina, bilo je to nešto nevjerojatno. Zajednička molitva bila je iskustvo koje je dječake izoliralo od okrutnosti logora. Molitva im je ulijevala nadu da će kao grupa zajednički dočekati večer i preživjeti idući dan.
Sveti Maksimilijan Kolbe na mnogostruk način predstavlja ono što se događalo Crkvi i poljskim intelektualcima općenito u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Njegova deportacija u logor bila je povezana s njemačkim akcijama i politikama eliminiranja svih obrazovanih ljudi, cjelokupne inteligencije, učitelja, odvjetnika, novinara, doktora i, dakako, ljudi koji su bili povezani s vjerskim životom poljskoga društva. U Poljskoj su uhićenja svećenika i redovnika počela vrlo rano jer su Nijemci znali koja je uloga i značaj Crkava, posebice Katoličke Crkve. Upravo je Katolička Crkva u Poljskoj – u razdobljima dioba poljskih teritorija, dakle tijekom razdoblja od 123 godine kada Poljska nije postojala kao država na karti Europe – uspjela očuvati poljski jezik, kulturu i identitet. Dakle, to je bila iznimna uloga koju je Katolička Crkva odigrala na poljskom tlu. Znajući to, Nijemci su nastojali eliminirati grupe svećenika i redovnika. U Auschwitzu je upravo među prvim pridošlim zatvorenicima iz Poljske većina bila svećenika i redovnika, istaknutih svećenika koji su bili itekako znani i poštovani u narodu i koji su bili moralna potpora svojim zajednicama. Njihove deportacije u logor događale su za čitavo vrijeme njegova postojanja.
Maksimilijana Kolbea uhićivali su dvaput. Prvi je put uhićen tijekom prvih dana okupacije Poljske 1939. godine, zajedno s drugim franjevcima, a bili su pušteni nakon nekoliko mjeseci. Ponovno je uhićen 1941. godine. Općenito, sv. Maksimilijan Kolbe bio je iznimna ličnost među onodobnim poljskim svećenstvom. Bio je veoma posvećen misionarskomu radu, čak je podigao samostan u Japanu, izgradio tiskaru. U Poljskoj je bio vrlo uspješan publicist i osoba koja je imala nevjerojatnu motivaciju i posvećenost obrazovanju, kao i razvoju i oblikovanju vjerskoga i intelektualnoga života u Poljskoj. Zato su ga uhitili.
Kolbe je u Auschwitzu dao vlastiti život za drugoga čovjeka, što je bio izniman događaj i u stvarnosti logora. Nakon što je jedan zatvorenik bio u bijegu prema propisima logora drugih deset zatvorenika trebalo je biti ubijeno iz osvete. Zatvorenici koji su odabrani bili su u očaju, znajući da ih čeka smrt, a među njima je bio jedan koji je plakao i spominjao svoju obitelj i djecu. Tada je istupio drugi zatvorenik i izravno ponudio svoj život u zamjenu za njegov. Bio je to Maksimilijan Kolbe, no u tom trenutku zatvorenici nisu ni znali da je riječ o svećeniku jer je on izgledao poput njih. Oni su samo vidjeli još jednoga zatvorenika – mršava čovjeka, nalik kosturu. Iako ih je ta situacija šokirala, nisu isprva mogli objasniti što je ta osoba radila i koja je njegova motivacija. Oni su se iz dana u dan borili za preživljavanje, da sami u sebi pronađu snagu za preživljavanje, stoga je čin darivanja vlastitoga života bio pravi šok. Mnogi od svjedoka događaja u svojim su memoarima navodili da je u njihovu svakodnevnom životu bilo toliko teško shvatljivih događaja, stoga tu situaciju nisu ni mogli predugo analizirati. Drugi kontingent zatvorenika pristigao je u logor i trebalo se usredotočiti na ono što se događalo u tom trenutku. Za mnoge od njih dublja promišljanja bila su moguća tek nakon rata.
U Auschwitzu su djelovali liječnici s cjelovitom sveučilišnom naobrazbom, a među njima je bilo i onih koji su bili sveučilišni profesori i nastavnici i koji su stoga imali utjecaj na mlađe generacije liječnika. Bio je to svijet isprepleten s politikom, čvrsto povezan s nacističkom politikom, i to ne zato da bi spašavao živote, nego da bi iskoristio druge živote kako bi ozbiljno opravdao teoriju da svi ljudi nemaju jednaku vrijednost, da su »rase« međusobno različite i da postoji superiorna rasa koja zaslužuje biti na prvom mjestu.
Drugi su zato bili osuđeni na nestajanje, ako ne odmah, onda kroz dugoročne planove sterilizacije. Njih bi jednostavno zamijenila superiorna rasa. To sve na prvu zvuči prilično naivno i akademska je zajednica prema tomu isprva držala udaljenost, ne prihvaćajući baš takve ideje. No kao što znamo kroz samo nekoliko godina sveučilišta nacističke Njemačke i politika pokušali su naći načine kojima bi takvu znanost predstavili kao nešto ozbiljno. Zato se pojavio Mengele koji je isticao važnost genetike, koja je po njemu, prateći nekoliko generacija, mogla utvrditi da neke skupine ljudi koji imaju određene bolesti jednostavno trebaju biti uništene jer ih medicina ne može izliječiti. Tako su osobe s intelektualnim teškoćama, ovisnici, osobe koje su patile od raznih mentalnih bolesti i depresije i mnogi drugi trebali nestati iz društva.
Bilo je i eksperimenata poput onih koje je provodio Carl Clauberg. On je isprva bio posvećen pitanju kako poboljšati plodnost njemačkih žena s obzirom na to da se Njemačka tada suočavala s padajućim brojem novorođenih. No u Auschwitzu on je radio nešto potpuno drugačije. Trebao je osmisliti način kako zaustaviti određene ljude u prokreaciji, kako zaustaviti žene da rađaju djecu. Rabili su vrlo jednostavnu metodu jer su na raspolaganju imali zatvorenike logora. Drugi doktor koji je radio na tom kriminalnom projektu bio je Horst Schumann. Da, i to je činila znanost. Znanstvenici s drugih sveučilišta na isti su način, primjerice, istraživali tuberkulozu, ubijajući zatvorenike logora. Sve se to zbivalo u Auschwitzu sa svom moći, slavom i prestižem akademije.
O 75. obljetnici oslobođenja logora Auschwitza, dakle 2020. godine i netom prije pandemije, jedan od preživjelih logoraša Marian Turski govorio je o tome kako su protužidovske, proturomske i protupoljske ideje u njemačko društvo uvođene malo-pomalo, malim i sitnim koracima. Najprije se određenim skupinama ljudi nije dopuštao ulazak u javne parkove, javna kupališta, javni prijevoz… Njemačko je društvo malo-pomalo prihvaćalo to kao činjenicu. Temeljna ideja preživjeloga logora bila je da njemačko društvo u to vrijeme nije bilo dovoljno oprezno, nije obraćalo pozornost i nije shvatilo da manipuliraju njime. Rekao je tada i da bi Dekalogu trebalo pridodati i jedanaestu zapovijed: ‘Ne budi ravnodušan.’ Ono što je pokušao reći time jest da ne prihvaćamo sve na onaj način kako je nešto predstavljeno, kada se za nešto govori da je apsolutno ispravno premda svi znaju da to nije ispravno, posebno prema određenim skupinama ljudi. Dakle, nešto poput toga može se ponovno dogoditi, sve dok zatvaramo oči pred nepravdom, pred činjenicom da ljudi i dalje pate zbog siromaštva, rata, različitih ograničenja, kao i pred činjenicom da mnogima nije dopušten pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama. Oni koji su preživjeli koncentracijske logore poručuju nam da se naš zdravi razum i savjest ponekad mogu jednostavno utišati, da ih se može jednostavno uspavati. Ne možemo biti ravnodušni, ne možemo prihvatiti sve samo da bismo zadržali vlastiti status dobra, tiha i bogata života. U jednom trenutku možemo se i sami naći na slabijoj strani, među ljudima kojima, ponovno, mnoge stvari nisu dopuštene i koji su u nevolji. To može voditi prema onomu što se dogodilo u Auschwitzu.
