U četvrtak 11. studenoga, dan nakon tiskanja tekućega izdanja, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održava se međunarodni znanstveni skup na temu »Čitatelj i čitanje u digitalno doba«. Jasno je da je organizatorima na srcu pridonijeti boljemu razumijevanju utjecaja digitalnih medija na čitanje, posebno na dubinsko i kritičko čitanje. No čitanje i knjige, posebno Knjiga nad knjigama, oduvijek su imali važno mjesto u životu Crkve. Nije stoga čudo što su organizatori znanstvenoga skupa na HKS-u, među drugim istaknutim predavačima, pozvali i poljskoga bibličara redovnika redemptorista dr. Andrzeja Wodku, koji je sada na službi predsjednika Agencije Svete Stolice za vrjednovanje i promicanje kvalitete crkvenih sveučilišta i fakulteta (AVEPRO). Dr. Wodka rado se odazvao pozivu Glasa Koncila da svoja promišljanja podijeli s njegovim čitateljima.
U digitalnom sam svijetu prilično »izverziran« još od vremena računala koja su radila u sustavu DOS. I prije nego što su se proširila računala prikupljao sam različita izdanja Biblije u zvučnim zapisima, dva ih imam čak na hebrejskom. Mislio sam da će to slušanje Biblije pratiti svaki moj dan, čak i trenutke opuštanja.
Sada, međutim, gotovo da se i ne koristim tim pomagalima, barem u ovom času. Jedino objašnjenje koje imam »psihološke« je naravi: moja duša ima svoj vlastiti, drugačiji ritam razgovaranja s Božjom riječju. Potrebni su joj onakvo vrijeme i onakav ritam interakcije s Riječju kakve zahtijeva moja najdublja intimnost, s radosnim stankama i slobodnim refleksijama, s trenutcima zasićenja, u vremenu koje ja sam određujem, a da ne moram pritiskati gumbe, prepuštajući se također slobodnim… rastresenostima!
Rekavši to, odmah moram otvoriti i širu perspektivu. Digitalna tehnologija shvaćena kao odgojno-obrazovno pomagalo silno je korisno u nastavi, bilo izravnoj bilo »na daljinu«. Nedavni pandemijski uvjeti pokazali su da bi bez digitalnih instrumenata pristup stjecanju znanja i njegovo prenošenje, kao i samo istraživanje, bili vrlo suženi. Kako god bilo, valja istaknuti činjenicu da su knjižnice, s knjigama koje (još) nisu digitalizirane, i dalje hramovi čitanja i proučavanja.
Izraz »religija knjige« odnosi se na narod prvoga Saveza, koji je bio lišen mjesta koja bi inače bila predviđena za doticaj sa Svevišnjim kao što su zemlja, hram, oltar. »Biblijo, moja domovino!«, uzdisao je Roman Brandstaetter, poljski katolički pisac židovskih korijena. U izvjesnom prenesenom značenju zbirka svetih knjiga i za kršćane je »domovina« u kojoj je nastanjena Božja riječ.
Kad se za tu malu »biblioteku« od 73 knjige (kršćanski kanon) kaže da je Sveto pismo, želi se reći da u njoj prebiva »Sacrum«, Sveto, sam Bog koji je želio »prevesti« sebe u ljudske riječi te se tako »skratiti«, pa i »svesti« na mjeru ljudskoga komunikacijskoga sustava. S jednim jedinim ciljem: da uspostavi neprekinuti doticaj sa stvorenjem i da u njemu ostane. Prihvaćajući naša životna svjedočanstva, Božji ih Duh preobražava u »nadahnute riječi« koje su kadre objaviti nešto što nadilazi neposrednu razinu naracije i puke ljudske komunikacije.
Vjera se rađa upravo iz slušanja tih Riječi (»Fides ex auditu«). Riječ je živa te otvara obzore koji nadilaze puki tijek vremena osuđen na prestanak kad nestane ovoga materijalnoga svijeta. Pritom nije toliko važno da budemo puki slušatelji Riječi, nego je presudno da budemo njezini istinski »vršitelji«, kao što kaže Poslanica sv. Jakova.
Kršćanska duhovnost ne ostvaruje se prije svega u »pobožnim praksama« u kojima bi ljudsko biće činilo nešto za Boga te bi se zbog toga moglo smatrati »duhovnim bićem«. Takvo je viđenje, premda ima svoju vrijednost, pomalo pogrješno jer kršćanska je duhovnost prije svega ono što čovjek doživljava kao konkretnu ljubav koju mu je Bog iskazao. Poredak je dakle drugačiji. Duhovnost je uvjetovana Božjim djelovanjem za čovjeka, a ne obrnuto.
Božji poziv Augustinu: »Tolle et lege – Uzmi i čitaj« ovdje je upravo presudan. Duhovnost se rađa kao ljudski odgovor na čin ljubavi koji mu prethodi; ljubavi koja je toliko velika da može prebroditi i samu smrt. Sa stajališta te komunikacije između Boga i čovjeka Biblija ima jedinstveno i nezamjenjivo mjesto zbog svoje jedinstvene naravi, tj. zato što u njoj Bog prebiva. Uistinu, ni jedna nam druga knjiga i ni jedna druga riječ ne može govoriti o Bogu bolje od same Božje riječi. Samo je ona »živa, djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača« te stoga »prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca«, kao što kaže Poslanica Hebrejima (4, 12).
Sa stajališta svete Knjige nije potrebno dramatizirati. Često susrećem, pa i u sredstvima javnoga prijevoza poput podzemne željeznice, ljude koji mole brevijar služeći se pametnim telefonom. Ako to nekomu pomaže da se »umreži« s božanskim, morali bismo biti zadovoljni.
No dramatično je, mislim, nešto drugo. Ponekad promatram ljude koji ugase uređaj i… kao da ostaju isti. Ponekad je njihovo lice i dalje ugašeno, a pogled odsutan kao pogled kipa; kao da ih komunikacija s božanskim kojega se duša maločas nasitila nimalo nije preobrazila.
U svakom slučaju želio bih da se, bilo nakon zatvaranja knjige bilo nakon gašenja uređaja, »probudim« u svijetu koji me okružuje. Ponavljam: duhovno me čitanje nosi u svijet koji ima moć nasititi me smislom i otvoriti mi nove obzore. Kad iz njega iziđem i vratim se u uobičajeni svijet, ne bih li se trebao »vratiti« barem malo preobražen? Barem malo »punijih baterija« i barem malo »komunikativniji«. Ili da mi je barem lice preobraženo…
Mislim da bi se moralo govoriti o opasnosti kad bi digitalizacija uistinu dehumanizirala ljudsko biće ili čitavo društvo. Neki su elementi u tom pogledu uistinu zabrinjavajući. Ponovno ću spomenuti podzemnu željeznicu, u kojoj su (gotovo) svi putnici »na mreži«, ali ne međusobno. Povezani su tko zna s kim ili čim, ali u odnosu na one koji su im u tom trenutku fizički najbliži kao da je svatko u svom svijetu.
Ako bi preobrazba čovjeka krenula u smjeru jačanja njegovih sposobnosti pretvarajući ga u »kiborga«, gdje bi raznovrsni algoritmi proizvodili gotovo novu »ljudsku vrstu« u smislu »augmented body« (dosl. »povećanoga tijela«), imali bismo se čega bojati. Ako se pak, kako to biva sa svakim iznašašćem, uspije postaviti prikladna granica digitalne intervencije u tijelo i u ljudsku osobu, poštujući kriterij služenja njezinoj prirodnoj cjelovitosti i zdravlju, trebali bismo biti zadovoljni. Primjer za to jest zdravi razvoj medicine.
Možda bismo se prije trebali suočiti sa štetnim aspektima, tj. s »digitalnim nedaćama« i psihološkim ovisnostima koje narušavaju fizičko i mentalno zdravlje, posebno u djece i mladih. Pronalazeći uravnoteženije mjere za »suživot« tjelesnoga i digitalnoga, mogli bismo također podići razinu susretanja s nadnaravnim.
No to je još otvorena i osjetljiva priča. Mnogi, primjerice, prate »tweetove« pape Franje, koji na različitim jezicima sadrže mirisne kapi evanđeoske mudrosti ili pozive etičke naravi koji idu za izgradnjom boljega svijeta, svijeta kakav Bog sanja za čovjeka. Neki u komentarima na te Papine poruke odgovaraju molitvom.
Ipak, ne vjerujem da to sredstvo, premda je vrijedno, može zamijeniti prirodnije načine čitanja, koji su bliži prenošenju poruke od usta do usta, od uha do uha, od srca srcu. Da bi čitanje bilo takvo, da bi molitva bila »u Duhu«, često je potrebno upravo ugasiti digitalni uređaj i dopustiti da progovore stvarne ljudske rane, ozbiljne i svakodnevne, koje govore nekim drugim jezikom. »Uređaj« naše povezanosti s božanskim uvijek je i dalje ljudsko tijelo: mlado ili staro, jako ili slabo, ono koje ključa životom ili ono koje je krhko. Tu nam je, u tijelu, zakazan sastanak s Bogom.
U tom smislu za mene će uvijek biti nenadmašivi stari liturgijski obredi zajednice koja sluša Riječ. Božja riječ, na kraju krajeva, ide od srca k srcu; ne od pametnoga telefona do drugoga uređaja. »Slika« koja istinski dira i uvijek uspijeva uvjeriti druge jest svjedočanstvo života, koje je plodno zato što se daje u realnoj stvarnosti, a ne toliko u prostoru mreže.
»Universitas«, sveučilište, u latinskom dolazi od glagola »uni-vertere«: učiniti da se sve stječe prema onome »Unum«, prema Jednome, tj. prema viziji koju Bog ima s čovjekom, sa svemirom, s poviješću, s eshatologijom… Sve to izraženo u ljudskim riječima i s metodološkom ispravnošću koja poštuje logiku ljudskoga govora i ljudskoga dostojanstva. Odgojno-obrazovne ustanove u tom su smislu pozvane sve više postajati katedrama »humanuma«, sa sve informiranijim »čitanjem« otajstava s kojima živimo, s »istraživanjima« koja također njeguju vještinu transdisciplinarnosti, tj. obzor koji omogućuje »umijeće življenja« s mudrošću bremenitom Božjim blagoslovom.
U vremenima koja dolaze »ploča« koje valja pročitati bit će sve više. No poruke će se možda morati samoograničiti kako bi se otvorili prostori slobodnoga slušanja srca koje viče ili šuti, smiješi se ili plače, ali pronalazi načine kako da se, uistinu na utjelovljeni način, obrati Bogu.
Nije baš u mojoj užoj nadležnosti izjašnjavati se o svim sveučilištima kao »katoličkima«. AVEPRO zapravo promiče akademsku izvrsnost visokih učilišta »crkvene« provenijencije, tj. onih koje izravno ovise o Svetoj Stolici. Takve »crkvene« ustanove ravnaju se prema apostolskoj konstituciji »Veritatis gaudium« pape Franje iz 2017. godine, a slične se »katoličke« ustanove ravnaju prema apostolskoj konstituciji »Ex corde Ecclesiae« sv. Ivana Pavla II. iz 1990. godine. Osnivač ovih drugih ne mora nužno biti Sveta Stolica, nego mogu obuhvaćati fakultete crkvenoga podrijetla, kao što je slučaj s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu.
Te bi razlike mogle zbuniti čitatelja: ne bi li »crkveno« trebalo biti sinonim za »katoličko« i obrnuto? No konstitucije su različite jer mnoga katolička sveučilišta, osnovana primjerice u zemljama s kršćanskom manjinom, nude univerzalni humanistički i profesionalni odgoj i obrazovanje, premda, također i deklarativno, u svjetlu evanđelja. Crkvene pak ustanove proučavaju čovjeka, svijet i povijest sa stajališta evanđelja, polazeći od datosti vjere (teologija), u svjetlu razuma obasjana kršćanskom vjerom (filozofija), prema uredbama koje se zasnivaju na nepromjenjivu božanskom zakonu (kanonsko pravo) ili se pak posvećuju izričito kršćanskomu odgoju i obrazovanju.
Niz izričitih ažuriranih smjernica iznesen je u apostolskoj konstituciji pape Franje »Veritatis gaudium«. Crkveni odgoj i obrazovanje uvijek se zasniva na »kerigmi« budući da smo već u stanju novoga stvorenja koje je ostvareno u Kristovoj pashi, dakle njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. Osim toga temeljnoga kriterija sveučilišna formacija mora se voditi i nekim drugim kriterijima, kao što su sposobnost za sveobuhvatni dijalog i kultura »socijalne blizine«.
Teologija koju promiče »Veritatis gaudium« pretpostavlja dijalog i umijeće razlučivanja, ali u interdisciplinarnoj i transdisciplinarnoj otvorenosti kako bi tako obrazovani i oblikovani čovjek uistinu bio kadar preobražavati i evangelizirati kulturu. Taj čovjek treba biti kadar raditi »u mreži«. Akademski građanin toga tipa također će promicati održivost i nastanjivost zajedničkoga nam doma, tj. stvorenja. Te su teme danas vrlo goruće!
Dodat ću naposljetku još jedan kriterij, koji možda nije uvijek izrijekom naglašavan. Riječ je o »duhovnom ozračju traženja i sigurnosti zasnovane na istinama razuma i vjere«. Takvo ozračje, ako ga se uistinu može »opipati«, približava svijet praktičnomu i konkretnomu »univerzalnomu bratstvu«. Ako ga ima, svako takvo katoličko sveučilište zaslužuje zlatnu medalju!
