Rijetki su narodi u europskim i svjetskim okvirima koji imaju toliko sličnu povijest kao što ju imaju Poljaci i Hrvati. Velika stradanja kroz povijest, koja su kulminirala u vrijeme totalitarizama 20. stoljeća, ali i velika privrženost Katoličkoj Crkvi, posebno Majci Mariji, čine zajednički nazivnik pod koji bi se mogla svesti zajednička povijest dvaju naroda. Otuda i interes da se nešto više kaže o životu i djelu znamenitoga kardinala Stefana Wyszyńskoga, simbolu poljske borbe za slobodu u okolnostima komunističke opresije, čija se beatifikacija u Varšavi odvija upravo u nedjelju 12. rujna. Piotr Mazurkiewicz, svećenik, politolog i profesor s varšavskoga sveučilišta koje nosi ime po kardinalu Wyszyńskom, u prigodi velikoga događaja za poljsku i univerzalnu Crkvu s hrvatskim je čitateljima rado podijelio i manje poznate detalje iz života znamenitoga poljskoga kardinala.
Kardinal Wyszyński nije vjerovao u skori krah komunizma, a s obzirom na to da je kao kapelan s činom poručnika sudjelovao u Varšavskom ustanku 1944. godine, vjerovao je da su Poljska i njezina sveta Crkva toliko krvarile za vrijeme nacističke okupacije da si to više ne mogu dopustiti. Zato se radilo o dugotrajnoj strategiji borbe koja nije uključivala krvoproliće. Komunizam je bio ateistički sustav. Kardinal je pokušao ublažiti sovjetsku vjersku politiku u Poljskoj tako što je domaće komuniste stalno podsjećao da su oni Poljaci. U to je vrijeme granica između dobra i zla bila vrlo jasna. Zlo je došlo iz ruskih tenkova pa su i Poljaci koji su surađivali s Komunističkom partijom bili viđeni kao agenti strane civilizacije. Danas, međutim, problem leži u tome što opasnosti dolaze sa Zapada, iz zemalja koje su u teoriji prijatelji Poljske. Poljskim biskupima nije teško prepoznati te opasnosti. Međutim, nije uvijek tako s laicima. Tako u Crkvi imamo i pokrete koji podupiru pobačaj i istospolne zajednice. Dijelom su to pripadnici onih istih grupa koje su nekoć surađivale s komunističkim službama. Dakle pitanje je kako možemo preokrenuti proces rastakanja zapadne civilizacije, iza kojega stoje različite europske grupe i institucije? Za Crkvu u Poljskoj iskustvo propasti komunizma govori da svi bezbožni sustavi na kraju završe na isti način – u ropotarnici povijesti. Koliko će to dugo trajati, ostaje otvoreno pitanje. No vrijeme, vjerujemo, radi u našu korist. Čini mi se da je glavni problem Crkve na Zapadu skepticizam i kompleks manje vrijednosti. Mnogi katolici uvjereni su da je moderni barbarizam, koji se manifestira kao zagovor eutanazije ili kao redefinicija obitelji, nešto progresivno i da su oni koji brane pravo na život nazadni i gubitnici takve borbe. U našoj zemlji takva vrsta »progresa« već je postojala i ona je diskreditirana i ljudi su je odbacili.
Marksizam je bio predstavljen kao znanstvena filozofija, no u vremenu kraja komunizma nitko ga više nije povezivao sa znanošću. Mislim da je beatifikacija također podsjetnik i na taj dio povijesti.
U Poljskoj je vrlo teško razdvojiti nacionalni identitet od katoličkoga. To je posljedica poljske povijesti. U vremenu komadanja teritorija, okupacija i komunizma, dakle u odsutnosti poljske države, Katolička Crkva bila je jedina »poljska« institucija, nezavisna o stranim moćima. Nijemci su bili protestanti, a Rusi pravoslavci. Gotovo dva stoljeća Poljaci su primasa shvaćali kao »interrexa« koji je mijenjao kralja za vrijeme interregnuma. Djevica Marija na Jasnoj Gori bila je štovana kao Kraljica Poljske. Wyszyński je samo nastavio tako shvaćenu ulogu primasa u vremenu kada su na vlasti bili predstavnici stranih interesa. Kardinal je razdvajao komunističku silu od državnih institucija. Zato komunistička sila nije predstavljala Poljake, nego je komunistička država, koja formalno nije bila dio Sovjetskoga Saveza, podsjećala na potrebu obnove suvereniteta poljske države. Primas Wyszyński bio je svjestan da su Poljaci preživjeli dva stoljeća bez države isključivo zahvaljujući obitelji i Katoličkoj Crkvi preko kojih su se vjera i nacionalna kultura prenosile s generacije na generaciju. Obitelj i Crkva mjesta su na kojima smo uvijek govorili i molili se na poljskom jeziku. U Poljskoj na kardinala Wyszyńskoga gledamo i kao na državnika, no da je njegova uloga bila isključivo takva, on nikada ne bi bio beatificiran. On je bio vođa katoličke nacije koja je bila vjerna motu »Polonia semper fidelis« (Poljska uvijek vjerna).
Vatikanski »Ostpolitik« pretpostavljao je da je komunizam trajan fenomen i da je stoga preživljavanje Crkve u zemljama sovjetskoga bloka nužno povezano s priznanjem tih država kao partnera. Takvo što odgovaralo je komunistima jer im je davalo kredibilitet u međunarodnoj areni. Vatikan nije, prema riječima kardinala Jeana-Marije Villota, tražio modus vivendi za katolike u srednjoj Europi, nego modus non morendi (način da prežive, op. a.). U praksi je Vatikan potpisivanjem sporazuma s komunistima nastojao spasiti što se dalo spasiti, no to je u isto vrijeme prijetilo uništenju ostatka katoličkoga života. Primjerice, mađarski kardinal Joszef Mindszenty prosvjedovao je protiv imenovanja biskupa koje je predlagala komunistička vlada, napominjući da je za katolike bolje da uopće nemaju biskupe nego da imaju takve biskupe. Preživljavanje je bilo smisao i sporazuma koji je s režimom još 1952. potpisao kardinal Wyszyński, no šezdesetih je svim biskupima srednje Europe postalo jasno da su komunisti apsolutno nepouzdan partneri i da su dokumenti koje s njima potpisuju potpuno beznačajni. »Ostpolitik« je zato bio shvaćen kao »prodaja« katolika komunističkim vlastima. Mislim da se na sličan način u današnjoj srednjoj Europi gleda na vatikansku politiku prema katolicima u Kini.
Kardinal Wyszyński bio je veliki autoritet čak i u očima svojih protivnika. Edward Gierek, glavni tajnik Komunističke partije (što je u to vrijeme prvi čovjek Partije, op. a.), u vrijeme štrajkova 1980. godine tražio je susret s primasom. Za vrijeme susreta Gierek se tresao, gotovo je zaplakao. Molio je primasa za pomoć. Iako su komunisti bili na vlasti, primas je zapravo bio kralj ljudskih savjesti. Njegov autoritet proizlazio je iz njegove odanosti Kristu i njegove vlastite savjesti, bez obzira na zaprjeke i okolnosti, čak i u zatvoru. Primas je znao reći: »Vidi li političar četiri rješenja, nije toliko loš. No vidi li katolički biskup jedno rješenje više, to znači zatvor.« Vjernost je značila i predvidljivost njegovih učenja i akcija. Ljudi su znali što će primas reći jer ne postoji neko drugo evanđelje i upravo su ga zato htjeli slušati. Ljudi su također htjeli ostati vjerni i zato su se ugledali u svoga biskupa kako bi bili ojačani.
Njegovo socijalno naučavanje zato se ne može odvojiti od njegove vjere. Vjera nije bila samo izvor njegove hrabrosti, nego je također ispunjavala njegove poruke sadržajem. Kada govorimo, primjerice, o ljudskim pravima, jasno je da su ona proizišla iz nepovrjediva dostojanstva koje svaka osoba dobiva od Boga u trenutku stvaranja. Zastranjenja poput tvrdnja da je ubojstvo začete djece ljudsko pravo nečuvena su među poštenim ljudima. To su postulati koje mogu zagovarati samo totalitarni režimi.
Prije Drugoga svjetskoga rata Wyszyński je bio profesor socijalnoga nauka. Osnivao je i kršćanske sindikate koji su bili alternativa komunističkim sindikatima. Njegova socijalna osjetljivost pokazivala je da je on duboko razumio što se zbiva u komunističkoj poljskoj. Nadalje, imao je i grupu izvanrednih stručnjaka na raspolaganju. Komunistička partija falsificirala je čak i službene statističke podatke. Zato se danas o stanju u onodobnoj Poljskoj može više naučiti iz izvještaja Biskupske konferencije nego iz vladinih dokumenata. O tome svjedoče i bilješke s primasovih susreta s komunističkim predstavnicima u kojima on citira podatke o raznim društvenim fenomenima, koji su njima bili nepoznati.
Čin uhićenja primasa 1953. godine pokazuje da su ga se komunisti bojali. Nisu se usudili organizirati ni isplanirano montirano suđenje. Dijelom je to bilo i zato što biskup Antoni Baraniak, unatoč torturi, nije pristao svjedočiti protiv primasa Wyszyńskoga. Kad bi god izbili neki društveni nemiri, komunisti su tražili pomoć od njega. Bojali su se da će on postati papa, no u isto su vrijeme to priželjkivali jer bi onda otišao iz Poljske. Imenovanje Karola Wojtyłe nadbiskupom Krakova komunistima je zapravo odgovaralo jer su smatrali da će čovjek tako snažne osobnosti biti spreman i oponirati primasu Wyszyńskom. No danas znamo da su se itekako preračunali.
Sveučilišta su u Europi danas u dubokoj krizi. Ona su pod pritiskom tržišta i potreba društva. S druge strane tu je i politički i ideološki pritisak. Pritom ni jedan od tih faktora nije čisto znanstven. U vrijeme komunizma na sveučilištima su se izučavale mnoge strogo ideološke teme. To se tada zvalo marksističkom filozofijom ili ekonomijom, a danas se to zove, primjerice, rodna ideologija. Zadaća je katoličkoga sveučilišta očuvati koncept znanosti koja je otvorena prema istini, ma kakva ona bila, uključujući i transcendentnu. S druge strane, znanost nikada nije bila stvar čiste apstrakcije. Ona je uvijek imala specifične posljedice na život društva. Katoličko sveučilište ima i posebnu odgovornost osvrtati se i na etičke okolnosti u društvenoj praksi. Naposljetku, na kocki je i koncept obrazovanja. Ne radi se tu samo o prijenosu znanja shvaćenoga kao stjecanje praktičkih vještina, nego je povrh svega riječ o potrebi da se formiraju osobe koje su iznutra slobodne. Duhovna je formacija na današnjim sveučilištima gotovo u potpunosti izostavljena, a preostaje samo spomenuta ideološka formacija. Katoličko sveučilište treba studentima dati priliku da iskuse ljudsku blizinu, osjećaj zajedništva s kolegama studentima i profesorima, čemu pripada i zajedništvo vjere. Katoličko sveučilište koje je kopija sekularnoga zato i nema smisla. Na Zapadu i postoje sveučilišta koja su ostala katolička samo po pridjevu u svom nazivu, no kao institucije nemaju nikakve veze s kršćanskim pristupom znanosti i obrazovanju.
Oprost nakon sukoba veoma je važan. Čini se da svojevrsni model pomirbe može biti pismo koje su poljski biskupi uputili njemačkim biskupima 1965. godine. Sve je počelo u dvoranama u kojima se zbivao Drugi vatikanski koncil. U to vrijeme poljski i njemački biskupi nisu se rukovali. Poljski biskupi smatrali su to nenormalnim. Otuda je i proizišla inicijativa da se pismo njemačkim biskupima naslovi rečenicom: »Mi vam opraštamo i tražimo oprost«, koja pripada Horaciju i citirao ju je Pavao VI. tijekom Koncila govoreći o odnosima s pravoslavnim Crkvama. Glavni autor toga pisma bio je nadbiskup Boleslaw Kominek, no njegov je sadržaj dogovoren s kardinalom Wyszyńskim. Pismo je naišlo na hladan prijam među katolicima u Poljskoj. Nije im smetalo: »Mi vam opraštamo«, nego činjenica da bi Poljaci, koji su bili žrtvom njemačkih zločina, trebali tražiti oprost od Nijemaca. Primas je morao objašnjavati da u ratu nitko nije nevin. Dakle, iako su prijestupi koje su Poljaci učinili nad Nijemcima neusporedivi sa zlima koje su Poljacima nanijeli Nijemci, plemenitost nalaže da se traži oprost. Komunisti su tada žestoko napadali Wyszyńskoga, optužujući ga da je izišao iz granica svojih ovlasti i da je ušao u sferu međunarodnih odnosa, koje su oni smatrali isključivo rezerviranim za sebe.
Znakovito je da je odgovor njemačkoga episkopata stigao u Varšavu tek dvije godine kasnije. Luteranska je Crkva reagirala ranije. Nakon toga je slijedio posjet kancelara Willyja Brandta Varšavi i potpisivanje sporazuma o granicama. Dakle impuls koji je dala Crkva u Poljskoj imao je uistinu utjecaja na međunarodne odnose. No do današnjega dana pitanje njemačke odgovornosti za ratne zločine, uključujući i holokaust, ostaje otvoreno. Nijemci često okrivljuju naciste, kao da oni nisu bili Nijemci, a rabe i varljiv izraz »poljski koncentracijski logori«, što implicira da su Poljaci nacisti. Preuzimanje odgovornosti za koncentracijske logore pitanje je koje se tiče Nijemaca. Pitanje njemačkih ratnih reparacija također je ostalo neriješeno. Pomirenje nije samo stvar pravde. Ona je i dar koji, ako ga se prihvati, prijestupniku donosi unutarnje obraćenje. Ako ga se ne prihvati, ne može biti ni pomirenja. Veoma je važno zapamtiti zločin. Možemo reći: »Opraštam, ali ne zaboravljam.« To sjećanje ne će više razdvajati ljude koji su se pomirili. To je potrebno iz poštovanja prema žrtvama, ali i zbog brige da se takvi zločini ne bi ponovili u budućnosti.
