– No, stvarno… puhhh!.. Stvarno, tek sad pod stare dane… – ispuhuje ženica mi Jelica, ruku punih vrećica, dok nogom pridržava ulazna vrata da ju ne prikliješte – konačno ću povjerovati da sveti Nikola osobno nosi darove djeci! Svima taj jedan jedini, isti Nikola, svakome djetetu na svijetu ili bar u Hrvatskoj…
– Kako to misliš, pa što se dogodilo? – priskačem joj u pomoć, bar pitanjima punima razumijevanja.
– Tako što ćemo mi u župnoj crkvi imati Nikolinje sedmoga, dan nakon svetčeva blagdana, a kod Ružice, njenom malom je Nikola već došao u školu, i to unatoč štrajku (!), čak pet dana ranije!! Baš kao da Nikola sam, »mitrom i bradom«, i to pješice, obilazi sve škole i župe?!? Neki »pomaknuti« Nikola? Počeo dolaziti prerano i prekasno, kao da »skreće« putem pa nikako pogoditi svoj dan…
– Ma davno je on skrenuo! – eto i punca da »zapuca«. – Mislim, ovi su ga šoping mudraci »skrenuli« i »naglavce preokrenuli«, isto kao i ovo ludilo od uličnog adventa, koje će galamom i reflektorima splašiti Isusa, da će siroti Josip opet morati tražiti neko pravo selo, s pravom štalom…
– Ako toga još ima u Hrvatskoj? – nastavljam, osjećajući kako stari Jura gubi dah. – Ha, čujte, već su počeli i dućane zatvarati nedjeljom zbog nedostatka radne snage, pa je tako valjda i Nikoli? S obzirom da su ga pomiješali s Djedom Mrazom, Djedom Božićnjakom i svim ostalim »trans-djedovima«, mora stići donijeti darove i na sva njihova mjesta… A još su mu »zabranili« pratnju Krampusa jer on, kao, silno plaši dječicu, kojoj su inače najdraži filmski junaci i najdraže igračke kojekakve nakaze, kojih bi se i čovjek s tri punice preplašio!
– Ili, tko zna – eto opet punca, napunio pluća – možda se plaše da u Krampusu netko ne prepozna crnca umjesto vraga, kao u Nizozemskoj, pa da ne bude prozvan za rasizam?…
– Hej, mama, tata… – uleti u boravak naš sin Jurica i, Bogu hvala, prekinu nas. – Pisao sam svetom Nikoli da mi donese onaj komplet autića i veliku čokoladu s keksima. Mislite da će mi donijeti baš to?
– Pa, prilično je realno, čini mi se da bi to mogao dobiti… – odgovara mu najbolja majka na svijetu, nogom krijući vrh čokolade koja je provirila iz jedne od vrećica – čak i prije nego teta Valentina svojih 6,11…
Dotle se ja ostavih tih »dječjih razgovora« i prihvatih svoje dnevne porcije novina…
– Ljudi, pa ovo nije normalno! – zinuo sam već na novinskom naslovu, a propištao nakon najbržeg dijagonalnog čitanja teksta. – Vidi, pišu, »Ponovno su u trendu novogodišnja putovanja od Malte do Australije«!!! »U trendu«, to bi se reklo, ono, kao »gotovo svi idu«, svi putuju?… Pa kak’ mi nismo u trendu, kak’ ne poznajem baš nikog »trendiranog« u bližoj okolini?? Ma, koji su to koji idu na doček Nove godine u Jordan i Dubai, na petodnevni »izlet« do Kube ili Tajlanda?! Ma gdje ti rade? Kako mogu, koji su to…
– Pa sigurno oni koji su pisali svetom Nikoli – mirno mi odgovori sinčić – a ti mu nisi htio ništa pisati, kad sam te zvao da skupa pišemo!
– Pa da… – smiri me mali bolje od »malih zelenih« (tabletica). – Jednima mandarine s Neretve, drugima mandarine s Tajlanda… Dođe ti to sve na isto.
