– Pa gdje ste tako dugo?! Skroz će se ohladiti ručak! – prijekorno nas dočekuje bakica, moja majčica, ali »futurna« konstrukcija njezine rečenice daje mi toplu nadu da je nedjeljni ručak još uvijek kontrolirano topao.
– Malo je dulje trajala misa – odgovara obiteljska glasnogovornica, ženica mi Jelica – »zaigrao« se župnik Mato pa je malo oduljio propovijed. Tja, ipak je danas Krist Kralj…
– Ali… – nesigurno započe, ali očito s predumišljajem, naša osmoškolka Marta – zar nije tako župnik pomaknuo središte mise prema kraju?
– Kako to misliš?? – uskočim sad i ja, kako bi se valjda od »pater familiasa« i očekivalo (bar prije pedeset godina). – Što to pričaš?!
– Pa… ako je primanje hostije, blagovanje tijela i krvi Kristove, središte mise, onda ga je preduuugačka propovijed pomaknula, zar ne?… Sve traje i traje, a onda, nakon pričesti, sve je nekako učas gotovo: jen-dva, »hop-hop« i »Idite u miru«! Baš kako i baka uvijek za ručkom veli…
– …»Cijelo jutro sam kuhala, a za dvije minute sve smo to pojeli«? – uskoči baka, osjetivši što je unuka htjela reći. – Pa, znate da ima Marta i pravo…
– Pa i nema! – tradicionalist u meni ne da »na župnika«. – Jer pravo središte mise nije pričešćivanje, nego pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu!
– Svejedno – sasvim ohrabreno i emancipirano nastupi sad i naše najstarije dijete, srednjoškolka Dora – ima Marta pravo, jer i to je već pri kraju mise, a ne u središtu. Pa čak i onda kad pater ne »zabrije« s tako dugačkom propovijedi, kao da je političar. Ako je misa blagovanje, nalik našem ručku, onda…
– Dobro govori Dorica – baka je uvijek uz unučad. – I doma, za ručak, istina je da su pripreme duge, istina je i da se pojede brzo, ali se onda još sjedi za stolom, našalimo se, razgovaramo, pričamo…
– Baš! Nekad bilo – neočekivano uletje Jelica – sad se spominjalo… Gledaj ih danas, bako, baš njih mlade, kako će ti s još polupunim tanjurima reći: »Ne mogu više!« ili: »Dosta mi je!« i momentalno se dignuti od stola, u smjeru svojih mobitela! Tu je još brži kraj, sve je još »pomaknutije«…
– Ma hajde, djeco moja, što komplicirate!?! – prekinu ju svekar, moj otac, djed (i sve ono što nisu, a željeli bi biti današnji nesigurni očevi). – Kakav je sad to veliki problem malo dulja propovijed, kakva vas »pomaknutost« spopala?!? Što je to sve u usporedbi s politikom i društvom, gdje nam lijevi poručuju da su »stranka desnog centra«, a istospolni dvojac da su bračni par i da »očekuju dijete«!?! Ono, kao da nogometašima reknu neka nakon postignutog gola stave, »pomaknu« loptu na… lijevi centar! Da ne kažem središte, ha, ha, ha! Hajde, brzo, sjednite za stol, pa ćemo učas vratiti i ovo nedjeljno središte u centar, tako što ćemo, za promjenu, danas za molitvu prije ručka umjesto onog kratkog blagoslova hrane i kuharice, izmoliti cijelu deseticu krunice!
