Biografska ratna drama Antuna Vrdoljaka »General« s Goranom Višnjićem u glavnoj ulozi vrlo je vjerojatno najočekivaniji hrvatski film svih vremena. Premijerno je prikazan na svečanom otvorenju 66. pulskoga filmskoga festivala, na kojem je dobio samo »male« nagrade: za najbolju sporednu žensku i mušku ulogu (Olga Pakalović i Borko Perić) te za specijalne efekte (Zvonimir Krivec). Oko Vrdoljakova filma od premijere traju prijepori koji su, na žalost, prešli i u ideološke vode, a oni se možda mogu objasniti i uzme li se u obzir proračun od oko 16 milijuna kuna, što »General« čini jednim od najskupljih filmova u povijesti hrvatske kinematografije.
Neki (tzv. lijevi) komentatori odmah su počeli likovati nad »propašću« Vrdoljakova filma, a drugi su pak (tzv. desni) to doživjeli kao napad na Antu Gotovinu i Domovinski rat. K tomu su neki pokušali stvoriti dojam da je cijela hrvatska javnost podijeljena po ideološkom ključu prema tome podržava li »Dnevnik Diane Budisavljević«, film koji je također premijerno prikazan u Puli, ili film »General« (kao da je nemoguće da se nekomu mogu svidjeti oba ili ni jedan od tih dvaju filmova). No da bi se izbjegli apsurdi, potreban je odmak za objektivnu analizu i zaključke.
Jedan od najzačudnijih oblika apsurda nemogućnost je pojedinih kritičara da razlikuju stvarne osobe i događaje od prikaza sudionika Domovinskoga rata u igranom filmu. Na žalost, i na tom primjeru, kroz (prestroge) kritike i (neobjektivne) pohvale na račun »Generala«, na vidjelo izlazi ideološka (pre)opterećenost.
Jasno je da su mnogi, nakon godina i godina frustracija, s nestrpljenjem dočekali film »General« nadajući se da će napokon doći film o Domovinskom ratu u kojem će i Gotovina i drugi branitelji dobiti prikladan tretman, odnosno da će im se i tako iskazati dužna počast za sve što su učinili u obrani domovine. Za istinske domoljube tu, naravno, nema ništa kontroverzno jer se velika većina hrvatskih branitelja tijekom rata ponašala časno i velika većina koja je u Hrvatskoj željela neovisnu i demokratsku domovinu ponosna je na način na koji su sloboda i neovisnost obranjene. Pri tome se ne smije zaboraviti ni mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja koja je također velik uspjeh tadašnjega državnoga vodstva i dokaz spremnosti hrvatskoga naroda na pomirenje unatoč svim patnjama koje su bile uzrokovane agresijom. Tomu pozitivnomu smjeru uvelike je pridonio i sam general Gotovina kada se iz Haaga vratio u Hrvatsku i u jednoj rečenici sažeo svoju životnu filozofiju i pogled na politiku: »Rat je gotov, okrenimo se budućnosti.«
Jedan od najvećih problema u filmu nalazi se u njegovoj neujednačenosti. U nekim je dijelovima jako dobar i zanimljiv, iako nikad previše napet (što je veliki nedostatak za, de facto, ratni film), a u nekim dijelovima je čak dosadan, isforsiran i naporan za gledanje. Sljedeći problem jest izgradnja lika Ante Gotovine koji je nedovoljno suptilno prikazan i na kraju ostavlja gledatelja neispunjenim, iako film traje gotovo tri sata, jer se očekuje da će se publika bolje upoznati s tim krajnje samozatajnim čovjekom. Nadalje, scenarij kao da od početka nije pisan za cjelovečernji film, nego za televizijsku seriju, a to se najjasnije vidi u nedorađenim dijalozima koji prečesto zvuče odviše propovjednički. Na primjer, iako je u nekoliko scena dovoljno jasno prikazano da je Gotovina kao zapovjednik u Hrvatskoj vojsci sa zarobljenicima postupao časno i humano te se držao ženevske konvencije, ubačeni su i podulji dijalozi koji bi, valjda, trebali pojasniti očito. Takav pristup nije pogrješan samo zato što nepotrebno usporava film, nego je i podcjenjivački prema gledateljima. Nadalje, problem je i u kameri i preveliku postotku krupnih kadrova koji su, uz to, prečesto izvan fokusa. Krupnim kadrovima, kada se prikladno rabe, pojačava se emocija, ali za to je potreban i izvrstan direktor fotografije i vješt asistent kamere zadužen za izoštravanje slike, a pretpostavka je i vrhunska šminka (posebno je loša na glumcu Slavku Sobinu) i dobro odrađen glumački posao, što je, inače, najjača komponenta filma jer su svi glumci dali najbolje od sebe. Još jedan veliki problem je montaža filma koji u verziji za prikazivanje u kinima ostavlja dojam nedorađenoga projekta koji je od početka zamišljen kao televizijska serija, a cjelovečernji je igrani film ispao gotovo kao nametnuti i neželjeni korak do ostvarenja toga drugoga (prioritetnoga?) cilja.
Film »General« teško je ocijeniti i opisati jer ostavlja gorko-sladak okus i teško je biti objektivan zbog velikoga emocionalnoga naboja u vezi s Domovinskim ratom i velikim očekivanjima od filma o jednom od najvećih heroja suvremene hrvatske povijesti. Ipak, može se sa sigurnošću reći da »General« nije ispunio (sva) očekivanja iako nije ni u svemu loš. U širem kontekstu, i unatoč svim nedostatcima, to je ponajbolji film o Domovinskom ratu do sada.
