Nogometni klub »Jarun«, koji trenira proslavljeni hrvatski nogometaš Jerko Leko, iznenađenje je na hrvatskoj nogometnoj sceni. Od kvartovskoga kluba došli su do nacionalne razine, Druge hrvatske nogometne ligi, a posebnu pozornost privlače okupljanjem mladih. Među igračima ističe se i vratar Luka Spudić. Smiren, staložen, izvrsnim čitanjem igre i iznimnim refleksima s kojima ga je Bog nadario brani za klub u čijim se prostorijama dogodio i začetak hrvatske samostalnosti. Rođen je 10. ožujka 1996. u Zagrebu te s ponosom ističe da je kršten u dobi od dva mjeseca u župi Krista Kralja na zagrebačkim Krugama.
»Prvu pričest i potvrdu primio sam u župi svete Obitelji u Zagrebu, gdje sam stekao i temelje kršćanskoga odgoja odrastajući uz roditelje i mlađega brata Roka. Nakon završene srednje škole upisao sam i završio dodiplomski studij na Veleučilištu Hrvatsko zagorje Krapina, a prošli sam mjesec položio i za instruktora vožnje ‘B’ kategorije. Uz sve to treniram svaki dan, uz vratarske i kondicijske treninge.« Smatra da je čitav život trening, pa tako i vjera, te da »svaki dan treba trenirati, biti bolji i više vjerovati Bogu, neprestance se popravljati, ispravljati pogrješke, odricati se grijeha«. »To se može uz molitvu, meditaciju, ali treba biti uporan.«
Ističe da je u ranoj mladosti, od šeste godine, počeo trenirati nogomet. »Zavolio sam treniranje, boravak u prirodi, na svježem zraku s prijateljima. Svaki pojedini trener, a bilo ih je poprilično, ostavio je trag u mojem životu. Želju da postanem vratar ostvario sam u ranoj mladosti. Vratnica mi je vrlo brzo ‘prirasla srcu’. Mogu slobodno reći da je tako i danas. Gotovo dvadeset godina kasnije nogomet je moja najveća ljubav, zanimacija i preokupacija. Kako su godine prolazile, uz mukotrpan rad, odricanje, stegu, redovite treninge, dolaze i rezultati. Naučio sam da šport ne gledam samo kao natjecanje i pobjeđivanje, nego kao priliku da dam najbolje od sebe. Susretao sam se s mnogim pitanjima i dilemama, ali odustajanje nikad nije bila opcija. Isto je i u vjerničkom smislu. Osim više-manje uspješnih iskustava za rad me motivira i prihvaćanje odgovornosti, velikim dijelom i pohvala, postavljanje realnih ciljeva koje je moguće postići uz odgovarajuću količinu napora. Uvijek sam nastojao biti svoj, ne povoditi se za mišljenjima okoline i tzv. ‘prijatelja’.«
Posebnu zahvalnost gaji prema roditeljima, koji su mu od najmlađih dana, uz brata i baku, rekao je, najveća moralna i materijalna potpora, počevši od bezbrojnih vožnja na treninge, utakmice i turnire. »Obitelj vjerno prati moja napredovanja, uspjehe, bez nje ne bih uspio postići to što jesam. Najvažnije se stvari u životu ne događaju samo na nogometnom terenu. Moj rast i napredak očitovao se i kroz tjelesni i kroz duhovni razvoj. Misa je bila neizostavna svake nedjelje, osim kada su na rasporedu bile nogometne utakmice. Pravi istinski mir doživljavam na misi. Vjera je za mene neizostavan dio svakidašnjice. Samo zahvaljujući dragomu Bogu, roditeljima, trudu, zauzimanju, naporu i ljubavi prema onomu što volim postižem dobre rezultate. Također, zahvaljujem dragomu Bogu za sva prijateljstva stečena kroz bavljenje športom. Upravo u tom odnosu temeljenu na povjerenju kriju se i dobri rezultati u športu.«
Otkrio je i da je župna zajednica utjecala na njegovo odrastanje. »Moja je obitelj vezana uz župu svete Obitelji, članovi su obiteljske zajednice, majka čita na misi, piše za župno glasilo, brat je ministrant u župi, tako da razgovori i razna druženja na mene ostavljaju snažan utjecaj. Svakodnevno Bogu zahvaljujem na tome što imam, što sam postigao i to što jesam. Često znam prije utakmica ili treninga, sa športskom torbom na leđima, doći u crkvu, kleknuti, zahvaliti Bogu na svemu što mi pruža, moliti snagu za dalje. Danas, iz ove perspektive, mogu posvjedočiti da se s pouzdanjem uzdam u sebe uvjeren da će uz Božju pomoć sve dobro proći. Prije svake se utakmice prekrižim s pouzdanjem u dragoga Boga. Osim toga, za vrijeme utakmice uvijek u rukavicama nosim križić, koji mi daje dodatnu snagu i sigurnost. Tu je tajna moje sigurnosti, mira, stabilnosti i staloženosti. Redovito idem na duhovne susrete športaša koji se održavaju svaki drugi ponedjeljak u mjesecu u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Sigetu, gdje pojedinačno svjedočimo o prisutnosti Boga u svim područjima naših života. Duhovnu obnovu uglavnom vode svećenici, fratri, uz euharistijsko klanjanje, te svjedočanstva poznatih športaša, slavljenje mise uz razmatranje Božje riječi. Ako mogu dati savjet mlađim generacijama, jer u mom klubu ih je puno, što me raduje – neka to bude: ‘Daj sve od sebe u životu i športu, pa što bude, bude.’ Vodi me i poticajna misao bl. Alojzija Stepinca: ‘Kada vam je najteže u životu, stojte uspravni kao svijeća, sklopite ruke na molitvu, pogledajte prema nebu, pa ćete tada biti najjači.’«
