Kršćanska zajednica svoje zajedništvo očituje u jasnoj pripomoći. Pomaganje ne vodi u iscrpljivanje snaga, kao da bi se čovjek zbog drugoga razbaštinio, nego u zajedništvo osoba. U poslanici Pavao jasno kaže: »Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu, da jednom bude njihov suvišak za vašu oskudicu – te bude jednakost.« U zajednici se očituje jednakost njezinih članova koji se nesebično daruju za druge.
Povezanost svih osoba iste zajednice ostaje Pavlova velika nakana za kršćane u Korintu. A zašto Pavao tako žarko želi povezati sve kršćane? U svojim mislima ima pred sobom slike Crkve u Jeruzalemu. Oni se pate, progonjeni su, a u Korintu s druge strane vladaju podjele. Malo su bogati napadnuti, malo siromašni. Svatko si uzima za pravo kritizirati, a u prvoj Crkvi, kao ni danas, nema prostora za razdjele. Vrijeme je za zajedništvo svih članova Crkve. Te, trijezno gledano, podjele u Korintu samo su minijaturne svađe: tko je koliko dao, tko se koliko potrudio, gdje se tko našao, tko se s kim druži, tko je koga krstio ili uveo u Crkvu. A svi Kristovi, a svi se istomu Bogu mole.
Može se ta Pavlova želja za jednakošću preslikati i na moderne prilike u Crkvi. Koliko puta netko cinično kaže: »Hajde, razbaštini se pa meni podaj! Riješi se onoga što imaš pa podaj onomu koji nema.« Ne kažu to dobronamjerni kršćani, nego oni koji sami nisu ništa učinili, ali su si uzeli za pravo donositi neke tobože dobronamjerne sudove. Pavao želi aktivnoga kršćanina, ne čovjeka riječi, nego čovjeka jasnoga na djelu. Kršćanin koji se u svojoj župi zalaže aktivnim sudjelovanjem jest onaj koji se ne srami svoju pripadnost Kristu javno primjerom posvjedočiti. Nikakve kršćanske koristi od onoga koji je pasivni promatrač i povremeni sklapatelj ruku. Da je Pavao u svojoj zajednici imao mlake vjernike koji bježe od bilo kakvoga zajedništva jer im je dovoljno malo samo nedjeljom moliti, ne bi se kršćanska zajednica pokazala čvrstom u to vrijeme progona.
Pavao jednakost očituje u prepoznavanju brige za onoga koji je u potrebi. Takva kršćanska pripomoć ne može se steći preko noći. Kršćanin prepoznaje drugoga u oskudici ne ako brižljivo promatra, nego ako i svoje oko i uho i slobodno vrijeme zaista utroši za drugoga. Pripomaganje nije talent koji se stekne rođenjem, nego poziv koji se brusi čitava života. Onaj tko pripomaže zna da će nekada i nastradati, nekada biti odbačen, nekada doživjeti nezahvalnost, ali pred Bogom će biti ispunjen jer je prepoznao potrebe drugoga.
Na navedeni odlomak osvrnuo se Ivan Zlatousti: »Neprestano čujem kako se mnogi mole neka ih Bog oslobodi da ikada trebaju pomoć drugoga čovjeka. I izuzetno se smijem kad čujem ove molitve jer je taj strah čak i djetinjast. Bog nas je podvrgnuo jedne drugima i svaki dan smo u sukobu jedni s drugima. Da je Bog uklonio ovaj rubnik potrebitosti, tko bi spremno čeznuo za ljubav svog bližnjega? Nemojmo potrebitost smatrati sramotom! Nemojmo se moliti da nikoga ne trebamo. Pomolimo se i recimo: ‘Ne daj, Bože, da odbijemo one koji nam mogu pomoći dok trpimo kada smo u potrebi.’«
Kršćane se poziva na zajedništvo i taj poziv nije ništa strano. Jasno se može očitovati u svakoj vjerničkoj zajednici. Nema u toj potrebi za pomaganjem ničega toliko stranoga čovjeku, nego se samo na vidjelu pokaže spremnost svakoga pojedinca da iziđe iz svoje čahure i pokaže svoju kršćansku narav. Nema snažnijega svjedočenja od vjernika koji se izložio za drugoga. Pa premda će nekada biti i razočaran posljedicom, onaj koji se izložio kako bi drugomu pomogao zaista se pokazuje vjernikom. To je praktično pokazivanje vjere, snažnije od bilo kakva govora ili propovijedi. U župi kada se vide vjernici koji su spremni svoje slobodno vrijeme uložiti za svoju Crkvu: bilo aktivnim zauzimanjem u pomaganju, pjevanju, čitanju, djelovanju u Caritasu, uređivanju, stavljanju na raspolaganje za važne župne dane. I ne da se vjernici na takve pozive s oltara oglušuju, nego da svoju mjesnu Crkvu smatraju svojim domom. Takvo je ponašanje vrjednije od tisuća sebičnih sati provedenih u molitvi za vlastite potrebe. I na kraju, u aktivnom zalaganju, koje je popraćeno tihom kratkom molitvom, Bog donosi blagoslov na duge staze.
Gospodine, pozivaš nas da pred sebe stavimo jednakost koja će se očitovati aktivnim zalaganjem za potrebe naše Crkve i svih bližnjih: usadi u nas spremnost da se otvorimo svakomu tko nas treba i tako pokažemo da iznad svih stojiš Ti koji nas u životu nosiš u vijeke vjekova. Amen.
