Kako bi potaknula na prakticiranje osobne molitve, sv. Terezija Avilska nudi jednostavan i učinkovit »način« potvrđen vlastitim iskustvom. Nije znala »što znači moliti sa zadovoljstvom« dok je Gospodin nije poučio tomu »načinu«. Uvjerena je da »tko ga želi usvojiti, postići će ga«, s »malo truda« i marljivosti. »Za godinu ili možda za pola godine, uspjet će te« (P 29, 7-8).
Taj »način« svetica opisuje u pogl. 26-29 »Puta k savršenosti« i označuje ga terminom vlastitim njezinu vremenu: »sabranost«. Prva dva poglavlja (26-27) govore o najvažnijem aspektu: uvesti Krista u našu molitvu; nastojati oko susreta s njim. »Budući da ste same, (pobrinite se) da imate društvo. A koje je bolje društvo od samoga Učitelja koji vas je naučio molitvu koju ćete moliti?
Predočite sebi da je Gospodin uz vas i gledajte s kakvom vas ljubavlju i poniznošću poučava; i vjerujte mi, dok budete mogle, nemojte biti bez tako dobroga prijatelja. Ako se naviknete na to da Ga dovodite k sebi i ako On vidi da to činite s ljubavlju i da Mu nastojite ugoditi… neće vas iznevjeriti nikada; pomagat će vam u svim vašim nedaćama; imat ćete Ga posvuda. Mislite li da malo znači takav prijatelj u blizini?« (26, 1).
Svetica bira osjetilni izričaj kako bi potaknula na neposrednu komunikaciju s Kristom koji je stvarno prisutan: dovoljno je probuditi vjeru u njegovu prisutnost i »gledati ga«, odnosno »gledati kako nas gleda«, dopustiti mu da nam govori kao Učitelj. »Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte Ga na putu prema vrtu… Ili Ga, pak, pogledajte privezana uza stup, puna boli… Ili Ga pogledajte pod teretom križa… On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima… samo zato što se idete tješiti s Njime i okrećete glavu da Ga pogledate« (26, 5).
Ući u svoju nutrinu drugo je nastojanje koje nalaže sabranost. Svetica o tome govori u pogl. 28 i 29 »Puta k savršenosti«. »Sabrati se« uključuje dvostruki napor i sastoji se u odvajanju od vanjskoga i osjetilnoga – koji neumitno drže duh vezan za periferiju vlastitoga života – te jačanju »unutarnjih« čina. »Zove se sabranost, jer duša skuplja sve svoje snage i uvlači se u sebe sa svojim Bogom« (28, 4). Drugim riječima radi se o poniranju u sebe, eliminirajući svaki poziv izvana, do podudaranja vlastite svijesti sa središtem vlastitoga duha, u kojem prebiva Duh Kristov koji nas uči moliti.
Ovo je polazna točka zamka duše, čija su vrata molitva: moliti znači »ući« u zamak. Ulaziti u sve nutarnjije odaje zamka znači napredovati iz stupnja u stupanj prema »središtu« duha, postupno kako se molitva pročišćuje i pojačava.
