Bez pretjerivanja moglo bi se reći da je Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije završila baš u vrlo osjetljivo sinodsko doba, i to na razini sveopće Crkve, i kao takva pokazala se ne samo dobrodošlom, nego i nužnom za snalaženje suvremenim katoličkim vjernicima koji žive na njezinu području (zasigurno je došla kao nadahnuće i onima koji žive izvan područja te crkvene zajednice u Hrvatskoj). Dok se s nestrpljenjem očekuje objava završnoga sinodskoga dokumenta, koji će zaslužiti analizu i predstavljanje kad uskoro bude u cijelosti svima dostupan, već sada je jasno da se Zagrebačka nadbiskupija na čelu s njezinim nadbiskupom jasno svrstala među one u Katoličkoj Crkvi koji ostaju otvoreni poticajima Duha Svetoga za sadašnje doba, a nije im cilj relativizirati nauk. U tom smislu znakovite su riječi koje je u homiliji na misi na kojoj je okončan sinodski hod izgovorio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, kada je dao naslutiti da se dubljim upoznavanjem i sinodskim življenjem otajstva Crkve bolje vidi čak i sve ono što zamagljuje pristup otajstvu života u sadašnjoj kulturi. »To se ne tiče samo kršćanstva i vjere, nego ponajprije ljudske naravi i razuma«, rekao je nadbiskup, čime je odgovorio i onima koji misle da neke sadašnje besplodne sinodske rasprave u pojedinim dijelovima svijeta mogu uroditi time da se drevni crkveni nauk po pitanju života, braka i obitelji može olako mijenjati. Nadbiskup je, nadalje, govorio o uporištima što ih Crkva promiče za dobro svakoga čovjeka i naroda, nižući ključna: »sloboda savjesti i odgoja, obitelj utemeljena na braku muškarca i žene, pravednost i mir za sve ljude«. Ta se uporišta, rekao je, ne mogu odstraniti političkim odlukama. »Ima puno toga o čemu se može i treba dogovarati, ali te temeljne odrednice nisu dane na raspolaganje pojedincima i skupinama. Zato smo kao Crkva vrlo osjetljivi i trebamo još više biti pozorni na prodiranje protuobiteljskih ideologija i na pokušaje da se nekim ‘alternativnim modelima’ unosi zbrka ponajprije u odgojne procese«, rekao je kardinal Bozanić, čime je očito najavio s kojim će se izazovima vjernici i društvo ponajviše suočavati u godinama koje slijede.
Velika je poruka s mise kojom je završio sinodski hod Zagrebačke nadbiskupije, kao i događaja povezanih s čestitanjem nadbiskupu na četvrt stoljeća natpastirske službe, to što je sve prošlo u naglašenu ozračju crkvene poniznosti, gotovo skrovitosti, koja, barem mjereno količinom pozornosti koju su ti događaji dobili u hrvatskoj javnosti, ne odgovara važnosti događanja koji će strateški usmjeriti život najveće hrvatske nadbiskupije u sljedećih nekoliko desetljeća. I to što je završna svečanost održana na blagdan karmelićanke sv. Terezije od Djeteta Isusa, naučiteljice poniznosti, i to što se nije dogodilo masovno okupljanje na Mariji Bistrici kako bi neki možda očekivali, pokazuje da je poniznost nepresušan izvor za strateško djelovanje Crkve. Nažalost, danas se povećava popis zajednica unutar Katoličke Crkve koje su počele previsoko letjeti misleći da su one pokretač preobrazbe Crkve i društva, a ne Duh Sveti. Zagrebačka je Crkva odabrala, kako je rekao nadbiskup, model po kojem je istinski rast u duhovnosti put umanjivanja, ponajprije umanjivanja sebičnosti. Drugim riječima, uzvišeni put Crkve nalazi se u njezinoj poniznosti, što je suprotno suvremenoj samodostatnosti. Sve to ulijeva sigurnost vjernicima da je Drugom sinodom Zagrebačka nadbiskupija odabrala pravu stranu.
